Miran Kurspahić za HELLO!: U čisto estetskom ili poetskom smislu, doista nikada nisam imao gay elemente ili ih svjesno koristio

"Bavim se dramskom, glazbenom, likovnom umjetnošću i doista ne znam u kojem to segmentu koristim bilo kakve značajke takozvane gay umjetnosti, što god da to značilo." Razgovor s umjetnikom koji je prešao granice očekivanja i stigao do jedinstvenog izraza, uvijek je poseban izazov. Naš današnji sugovornik prošao je put od studenta prava, preko kazališnih dasaka, do priznate pozicije redatelja i glumca. Njegova strast prema umjetnosti, posebno kazalištu, rasplamsala se u mladim danima kada je, pomalo spontano i nenadano, zakoračio u svijet režije. Dok je većinu svojih vršnjaka zaokupljao život između fakultetskih hodnika i studentskih izlazaka, Miran Kurspahić je zajedno s prijateljem napisao i postavio prvu predstavu koja je, iako amaterska, urodila plodom i odvela ga na put kojim kroči i danas.

Intervju s Miranom Kurspahićem jedan je od najočekivanijih na HELLO! portalu

Osim kazališta, veliku ulogu u njegovom umjetničkom formiranju odigrala je i glazba. Inspiriran buntovnim rifovima i energijom glazbenih pionira poput Iggyja Popa, njegov rad nosi tragove iskrenosti, sirove autentičnosti i dionizijskog zanosa, karakteristika koje ne samo da su ga definirale kao glazbenika, već su se prelile i u njegov kazališni rad. Ovdje on ne igra po pravilima: on ih stvara, prelazeći granice konvencionalnosti, a u svemu tome ključna mu je poruka koju nosi: autentičnost je iznad svega. U razgovoru ćemo istražiti kako je prenio elemente rock ikona u svoje kazališne produkcije i kako se nosi s izazovima današnjeg društva. No, njegova umjetnost ne staje na sceni. Poznat po angažiranom pristupu temama koje društvo često ne želi dodirivati, naš sugovornik se ne boji ući u kontroverzije. Njegove predstave dotiču neuralgične točke našeg društva, otvarajući prostor za pitanja o političkoj korektnosti, woke kulturi, pa čak i queer ideologiji, iako naglašava da estetski ne koketira s tzv. gay umjetnošću. Kroz te izazove prolazio je bez kompromisa, čak i kad su mu vrata nekih kazališta bila zatvorena.

PROČITAJTE: Djevojka Mirana Kurspahića je uvjerena da je njezin dragi Dorian Gray

Danas, s više godina i iskustva iza sebe, naš sugovornik je smireniji, mudriji, ali i dalje jednako motiviran da kroz svoju umjetnost izaziva i provocira. Njegova energija, bilo na pozornici, u režiji ili kroz glazbu, uvijek dolazi iz iskrene unutarnje potrebe da progovori o onome što smatra bitnim, ne mareći za norme ili očekivanja publike. U svijetu koji postaje sve površniji, gdje pažnja traje tek nekoliko sekundi, njegov rad i dalje zahtijeva dublje promišljanje i angažman, a to ga čini jedinstvenim umjetnikom našeg vremena.

Koji je bio prvi trenutak u životu kada si shvatio da želiš biti redatelj, a ne samo glumac ili pjevač?

Ideja o bavljenju kazališnom režijom desila se zapravo prilično naglo i spontano, gotovo organski, čistim stjecajem okolnosti tamo negdje oko moje 18. ili 19. godine. Naime, ja sam tad već bio student prava s idejom da upišem glumu na akademiji. Moj najbolji prijatelj je imao želju u postati filmski redatelj, no nije je uspio upisati, tako da smo se obojica našli u nekakvom limbu te godine. Odlučili smo napisati dramu ili igrokaz, kako smo ga mi tada vidjeli, po uzoru na Danteov pakao. Samo smo mi tu priču od 9 krugova pakla nekako smjestili u današnjost, s time da naš glavni lik nije bio Dante već izvjesni Ante D, a njegov vodič kroz pakao nije bio Vergilije već sam vrag. Komad se zvao Vi’š vraga - vodič kroz pakao. Ideja je bila da postavimo komad, skupimo ekipu koja bi ga igrala, s time da bi Vanja režirao, a ja bih igrao naslovnu ulogu vraga. No sudbina je htjela da Vanja naredne godine dobije stipendiju za studij u Americi, tako da sam ja ostao sam s tim komadom još uvijek kao student pravnog fakulteta. Po nekoj inerciji odlučio sam preuzeti stvar u svoje ruke te okupiti glumačku ekipu i sam postaviti komad. Uz puno sreće i blefiranja uspio sam dobiti prostor u nekadašnjem DDT-u (društveni dom Trešnjevka), kroz audicije formirati skupinu glumaca pod nazivom “neprofitabilni amateri“ i u konačnici postaviti komad na daske, s time da sam imao i kompleksnu ulogu producenta, redatelja i glumca, no ujedno i kostimografa, scenografa, rekvizitera, drugim riječima “Katice za sve”. Predstava je na kraju uspješno izvedena, igrala je nekoliko puta i na kraju koliko se sjećam je završila i u finalu onda popularnog SKAZ-a. To istovremeno divno, no također naporno i mučno iskustvo, formiralo je u meni želju da se bavim kazališnom režijom. Ali ako trebamo tražiti izvorište te ideje o režiji, barem na nekom podsvjesnom nivou, ona datira još od mog 4. razreda osnovne škole, kad sam napisao, režirao, okupio ekipu iz razreda te glumio u svojoj prvoj predstavi.

Iggy Pop je očigledno veliki uzor. Što te privuklo njegovoj umjetnosti i kako si usvojio elemente njegova stila u svoj rad?

Iggyja Popa i the Stoogese mi je otkrio moj stariji brat Mislav i odmah sam se prepoznao u njihovoj glazbi, bila je to instant eksplozivna reakcija. Svakog pokreće neki drugi ritam, a moje stanice očito reagiraju na rifove Iggyja i braće Ashton. Oni pripadaju u onu pionirsku skupinu umjetnika koji su probijali granice i radili pomake u glazbi, a ja sam oduvijek imao afinitet prema takvima. A Iggy kao takav je esencija one sirove, izvorne, autentične strane R’N’R-a i demonstrira to na sceni već gotovo osam desetljeća. Svakako je jedan od mojih dječačkih glazbenih uzora, a ono što sam baštinio od njega jest upravo iskrenost, autentičnost i beskompromisnost u onome što radim, pogotovo u kontekstu glazbe, ali i života. Biti svoj, bez kalkulacija, bez fige u džepu, bez dodvoravanja nečijem ukusu, manifestirati onako kako se osjećaš, davati i primati energiju, usuditi se prijeći zonu komfora i emanirati onaj dionizijski dio sebe. Lažnjaci se ionako vrlo brzo razotkriju na sceni. Da citiram Iggyjevog velikog prijatelja i još jednog od mojih dječačkih uzora Davida Bowieja: “Don’t play to the gallery”.

Koketiraš s gay momentima u umjetnosti. Možeš li objasniti kako koristiš te elemente u svojim projektima i zašto ih smatraš relevantnima u svom umjetničkom izrazu?

Bavim se dramskom, glazbenom, likovnom umjetnošću i doista ne znam u kojem to segmentu koristim bilo kakve značajke takozvane gay umjetnosti, što god da to značilo. Čak mi ni queer estetika nije bliska. Neke od tema koje sam obrađivao u svojim predstavama doticale su se trans ideologija i tema vezanih uz LGBTQ zajednicu, no one su bile primarno vezane uz širu temu političke korektnosti i wokeizma. U čisto estetskom ili poetskom smislu, doista nikada nisam imao gay elemente ili ih svjesno koristio.

Poznat si po burnim i kontroverznim trenucima. Možeš li izdvojiti neki posebno težak trenutak iz kazališne karijere koji te je oblikovao kao umjetnika?

Ne bih rekao da sam imao burne ili kontroverzne trenutke u kazalištu, jer je ono samo po sebi prilično elitističko i ne odveć masovno, te kao takvo ne uživa veću ili širu pažnju javnosti. Moment kada kazalište postaje doista relevantno za javnost jest samo u trenucima kad bude popraćeno drugim jačim novim medijima, poput televizije ili interneta. Ono što je potencijalno bilo intrigantno posjetiteljima kazališta, bile su teme ili light motivi mojih predstava, koje su sadržavale politički zapaljivi sadržaj. Propitivanje problematičnih, neuralgičnih točaka u društvu smatram jednim od ključnih zadataka u mojem dramskom djelovanju, no njihov je doseg u kazalištu nažalost gotovo benigan, dok je na televiziji ipak nešto potentniji. Da pokušam pojasniti, moj rad u kazalištu je privukao pozornost određenih političkih televizijskih emisija, koje su očito privukle pozornost određenih ljudi na vlasti. Tako mi se desilo da sam u vrijeme vladavine Karamarkovog HDZ-a zbog predstave “Pad” bio prilično proskribiran ili drugim riječima “bila mi je zatvorena pipa“. Vrata kazališta su mi se zatvarala pred nosom, emisije su ugašene preko noći, a poslove u serijama ili u reklamama nisam mogao dobiti ni za lijek. Egzistencijalno vrlo neugodna situacija, no u tom smislu nisam nikada popustio gas, nisam se nikada umjetnički kompromitirao, čak i pod cijenu prolongiranja te svoje proskribiranosti. Nisam pokleknuo, nisam očajavao, osnovao sam s Ronom svoje kazalište Rebel, nastavio sam svoj kazališni rad i s vremenom se “pipa” ponovno otvorila. Srećom imamo kolektivno dugotrajno sjećanje jedne vinske mušice.

Kako bi usporedio svoj izgled i osobnost danas s onim prije 10 godina? Misliš li da si bio ljepši tada ili sada?

Definitivno sam stariji, možda malo mudriji, neminovno drugačiji, s obzirom na promjenu prehrane taman prije nešto manje od deset godina vjerojatno i zdraviji, svakako jači mentalno i fizički, smireniji i s daleko više tetovaža. Svjestan sam kako više nisam pupoljak, prihvaćam starenje i postepeno se učim cijeniti ga, no ne i odustajanje, jer imamo samo jednu priliku s ovim životom i trebali bismo stremiti i činiti sve da budemo najbolja verzija sebe u svakome smislu. Imamo privilegij da smo živi, a činjenica da smo ovdje i sad treba nam biti inspiracija da to u potpunosti iskoristimo. Polako uviđam da svatko ima svoj poseban način, a kreativnost, znatiželja i stvaranje su ono što mene pokreće, čini boljim i održava normalnim, čak i kada okolnosti i prilike ne idu tome u prilog. I premda godine sa sobom nose brojne boljke, katkada donose i zrelost, introspekciju i alate kako se bolje nositi sam sa sobom, kako se osluškivati, razumjeti, tako da si udovoljavam više no ikad prije, ispunjavam svoje male i velike pasije, sve sitne pizdarije koje me vesele i čine život sretnim, te čine da maksimalno eksploatiram minimum talenta koji posjedujem, na užas i vjevericu mnogih.

Što se promijenilo u tvom pristupu kazalištu i umjetnosti kroz godine? Je li postalo lakše ili teže baviti se umjetnošću u današnjem društvu?

Naučio sam vjerovati vlastitome umjetničkom instinktu, bezbrižno mu se prepustiti, tako da mi stvari i rješenja naprosto dolaze s lakoćom. Ovisno o radnome kolektivu nekad je to lakše, a ponekad teže, no svakako jednostavnije prihvaćam i rješavam sve potencijalne prepreke na putu. Naravno, i dalje mi je stalo, angažiran sam oko tema i priprema, jer bez tog pravog unutarnjeg razloga, problema, bez iskrene motivacije nema ni kvalitetnog ili uspješnog djela na kraju. Živimo u eri iznimne površnosti, to je između ostalog rezultat posvemašnjeg suficita informacija, ali i bigbraderizacije društva, pa više ne postoji potreba za ulaženjem u dubinu, promišljanjem, samo kratki podražaji, stimulacija brzog zadovoljstva i fast food filozofija. Meritum se svodi na broj pratitelja ili lajkova, te viralne snimke od 15 sekundi, jer je količina pažnje i koncentracije svedena na to, posvemašnja infantilizacija. Ima li tu mjesta za umjetnost? Ima, ali isključivo kao neki usputni popratni sadržaj nečem bitnijem poput lansiranja nove linije kozmetike Kim Kardashian.

Bilo je skandala tijekom tvojih studija. Možeš li podijeliti neki događaj koji ti je ostao urezan u pamćenje i kako je to utjecalo na tvoj daljnji razvoj?

Vjerojatno se referirate na moju participaciju u studentskoj buni na odsjeku kazališne režije iz 2004. Otvoreno pismo ondašnjem dekanu Zuppi u kojem smo kolege Frljić, Božić i ja iznijeli čitav niz pritužbi na način na koji je odsjek funkcionirao tada, od samog anakronog kurikuluma, preko ništavne pedagogije, nedolazaka profesora na nastavu, sve do samog pristupa studentima, koji je primarno bio usmjeren na Ozrena Prohića i Branka Brezovca. Da odveć ne dužim, moj sukob s tim duom hani je potrajao sve do 2011. kad sam napokon formalno diplomirao, premda profesionalno radim još od 2006. To je bio period mojeg višegodišnjeg umjetničkog, multimedijskog satiričnog projekta pod nazivom “Virtualni Džihad”, koji je bio usmjeren prema njima te prokazivanju svih nepravilnosti na odsjeku. Sad se, s protokom vremena i odmakom, pokazuje opravdanost mojeg bunta i postupaka, čemu čitav niz sudskih procesa za malverzaciju, presuda, optužnica i prijava etičkom povjerenstvu ADU zorno svjedoče. Buna sama po sebi nije imala nekog osobitog efekta na instituciju, no mene nekako glupavo veseli ispravnost tog postupka. To iskustvo me očvrsnulo, naučilo da vjerujem isključivo u svoj rad i oslanjam se samo na svoje vlastite snage, te potvrdilo moju otvorenu sumnju kako je naša tzv. dramska scena jedna mala incestuozna zajednica kojoj ne želim pripadati.

Kako bi opisao svoj modni stil? Koliko je on izraz tvoje umjetničke osobnosti, a koliko dio privatnog života?

S protokom vremena i moj stil se mijenjao. Ako pričamo o nekoj recentnijoj fazi, opisao bih ga kao retro rock’n’roll chic. Odijevanje promatram više kroz prizmu kostimografije i kao još jedan vid mojeg umjetničkog izražavanja. Mogućnost za pričanjem priče i prezentaciju nekog alter ega na dnevnom nivou. To je za mene prvenstveno zabava i veselje i prožeto je u svim segmentima mog života. Od rashguardova za grappling, preko dresova za košarku ili oprava za premijere, ja uvijek nosim ono što osjećam i pričam svoju autentičnu priču. Nikad se nisam želio stopiti s masom ili uklopiti. Za mene je različitost komparativna prednost.

Kojih bi se momenata iz svog modnog izražavanja najradije odrekao kad pogledaš unatrag?

Ne bih se odrekao ničega, sve je to razvojni put koji me vodio do mjesta gdje sam sada, doista se nemam čega sramiti. Bijah i ostadoh svoj.

Rad u kazalištu je često turbulentna kombinacija kreativnosti i sukoba. Jesi li imao velike svađe s kolegama, i ako da, kako si se nosio s tim situacijama?

U svom dosadašnjem radu nikad nisam imao velike svađe sa suradnicima. Nisam pobornik metodologija koje mnogi u nas prakticiraju, gdje su vrijeđanje i konflikt sredstvo za stvaranje neke drame. Ja sam na sreću ili žalost, uvjetovan i ograničen svojim odgojem, pa vjerujem u komunikaciju, uviđavnost i pristojnost, koje se u našem kazalištu gotovo uvijek tretiraju kao znak slabosti. Uz to imam živce poput prekooceanskih kablova, a i hobije gdje adekvatno filtriram svoju negativnu energiju. Vjerujem da se u pozitivnom ozračju, kroz razgovor mogu postići najbolji kreativni rezultati. Ja svjesno biram taj put, jer se na kraju dana mogu pogledati u ogledalo i mirno spavati, a mogu svaku kolegicu i kolegu pogledati u oči i pozdraviti bez srama.

Kazalište u Hrvatskoj prolazi kroz razne promjene. Kako ti gledaš na trenutno stanje kazališta u zemlji?

Uvijek se radi o uzajamnom zrcaljenju. Kako se vlast očituje u narodu, tako se i publika reflektira na kazalištu. Površnost, apatija, nezainteresiranost i primarno odustajanje. Uz izuzetno rijetke časne iznimke, na institucionalnoj sceni se izbjegavaju sve bitne, aktualne, problematične teme. A sve pod krinkom neke kvazi estetike, no zapravo je pitanje nemuštosti i kukavičluka onih koji sjede na čelu tih institucija. Drugi dio odgovornosti snose sami redatelji/ice koji su uglavnom u kroničnom deficitu ideja i prije svega hrabrosti. Dokle god se smatra boljim odraditi ispraznu bulevarsku tezgu, nego doista izložiti vlastitu guzicu s nečime u što doista vjeruješ, nema nam pomaka. Uostalom, dovoljno je promotriti perpetuirane izborne rezultate te stranku na vlasti, pa da stvari savršeno budu jasne. Dakle, imamo kazalište kakvo zaslužujemo. Čak je i bolje od onoga kakva situacija doista jest.

Vidimo da se mnogi redatelji povlače iz kazališta zbog nezadovoljstva političkom situacijom. Imaš li i ti takve ambicije, ili ostaješ?

Ako se ne baviš politikom, prije ili kasnije politika će se baviti tobom. Nisam upoznat s takvim slučajevima, što naravno ne znači da ih nema. No odrastoh pod postulatom “Sa štitom ili na njemu”, borben sam po prirodi i odustajanje uslijed neprilika jednostavno nije opcija koju poznajem. Politička situacija je uvijek iz nečije vizure nepovoljna, stoga jedina opcija je borba i opstanak. Kao nepopravljivi optimist uvijek vidim svjetlo na kraju tunela, makar se tamo nalazio zid. Ionako ću ga probiti glavom. Ja sam istinski patriot, premda to možda sablažnjuje mnoge, jer biram ostati ovdje, vidim ogroman potencijal i želim društvo i situaciju u kojoj živim učiniti što boljom. Svatko od nas treba preuzeti svoj dio odgovornosti i mikropomacima učiniti svoju okolinu boljim mjestom za život.

Kako ocjenjuješ trenutno stanje kulture u Hrvatskoj? Postoji li nešto za što smatraš da je hitno potrebno promijeniti?

Trenutno stanje kulture u Hrvatskoj zapravo posve odgovara realnom stanju u zemlji. Zapravo je i bolje od toga s obzirom na kolektivnu inerciju i posvemašnju nezainteresiranost za nju. S obzirom na to kako se manifestiramo kao narod, dobro je da još uvijek uopće imamo ikakvu kulturu. Ona se šaptom spominje rijetko, eventualno u nekim predizbornim ciklusima, ako i tada. Odnos tzv. nezavisne i institucionalne scene je tema za sebe i ne znam imamo li ovdje dovoljno prostora, vremena i virtualne tinte za to. A ta scena je slomljena vojska izgubljenih duša. Podijeljeni u klanove, gladni i zaslijepljeni partikularnim interesima.

Smatraš li da politika ima previše utjecaja na kulturu i kazalište danas u Hrvatskoj?

Naravno da ima, ali to je svugdje tako. Pravo pitanje je koliko je izvjesna država zrela, tj. kakav je kulturološki okvir i oblik demokracije u njoj, pa sukladno tome koji je nivo mogućnosti propitivanja involviranosti politike u kulturu. Repertoarni izbor neke kuće je npr. prvi stupanj politike, tako da je dovoljno krenuti od toga. Kod nas je na svim instancijama evidentno kako državna politika ne želi da se “talasa” na bilo koji način. Podobni umjetnici, kakvih kod nas doista ima, rado im udovoljavaju u tome. Dokle god umjetnici sami ne preuzmu svoj dio odgovornosti i shvate svoju ulogu i važnost u razvoju društva, možemo i dalje očekivati da će se ovakav obilan utjecaj politike i nastaviti.

Imaš li političkih ambicija ili simpatije prema određenim političkim strankama?

Moje političke aspiracije davno su isparile, a unatoč mojoj naivnosti, isto se desilo i s mojom afekcijom spram bilo koje stranke. Bilo je pokušaja uvlačenja u te vode, no moja pozicija samostalnog i nezavisnog kreativca, ali i kritičara mi je znatno draža, adekvatnija i bolja za moje psihofizičko zdravlje.

Je li ikada postojao trenutak kada si požalio zbog svoje odluke da uđeš u kazalište? Ako da, što te natjeralo da ostaneš?

Ne, to je bio moj svjesni izbor u relativno zreloj dobi i svaki dan se osjećam privilegirano što sam dovoljno rano spoznao što je to što me interesira i ispunjava. U svijetu brojnih izgubljenih i nepronađenih, ja živim svoj izbor i san.

Ako bi postao intendant kazališta, što bi bila tvoja prva odluka?

Da ne budem intendant, već eventualno umjetnički ravnatelj ili direktor drame. Ljudi nemaju ideju što posao intendanta sve podrazumijeva, bilo iz neznanja ili nekakve infantilne fascinacije funkcijom, no mene doista ne zanima koliko sredstava za čišćenje imaju čistačice i kad koja radi u kojoj smjeni, te kakve bombonijere vole sponzori iz tvornice praška za rublje. Ja sam kreativac i ne želim svoje najpotentnije godine potrošiti na Excel tablice već na stvaranje. To je najveća dodana vrijednost koju imamo, stvoriti nešto iz ničeg. Na žalost, mnogi to ne mogu pojmiti, a kamoli razumjeti.

Preporuči nam tri knjige koje su ostavile najdublji trag na tebe i objasni zašto bi ih preporučio publici.

Teško je nekome tko nije vičan čitanju objasniti razloge zašto bi to trebao činiti, no pokušao bih to u jednoj rečenici: da budu bolji i kvalitetniji ljudi. Naslova je naravno mnogo i izbor je težak, no za ovu priliku - Dostojevski “Braća Karamazovi”, Bulgakov “Majstor i Margarita” i Nietzsche “Tako je govorio Zaratustra”. Radi se o punokrvnim, slojevitim romanima, koji uz zanimljivu fabulu i likove donose i onaj, itekako bitan, filozofsko svjetonazorni aspekt. Dobar tek.

Postoji li neki aspekt tvoje osobnosti koji smatraš slabim i s kojim se još uvijek boriš?

U neprekidnom sam klinču s vlastitom Jungovskom sjenom ili demonom kako ga ja zovem, no to je jedna vrsta permanentne borbe, koja čak katkada ishoduje tvrdu koegzistenciju, čak i suradnju. Uglavnom je zaključan u podrumu, no katkada pomoli glavu. Borba se nastavlja.

Što bi rekao da je najvažnija lekcija koju si naučio kroz godine rada u kazalištu?

Da se trud i rad uvijek isplate. Možda ne na mjestu i na način na koji očekuješ, ali negdje i nekako svakako. Također, kako treba osluškivati svoj umjetnički instinkt i vjerovati mu, on proizlazi iz iskustva, a to je neprocjenjivo. Kazališna umjetnost je umjetnost kontinuiranog umiranja i ponovnog rađanja, poput Feniksa iz pepela. To je umjetnost sjećanja. Ona živi samo u uspomeni gledatelja i nas koji smo participirali u procesu. To te ujedno gura i motivira da stalno radiš i stvaraš nove svjetove i tako perpetuirano ispočetka. Ali to iskustvo vam, bez obzira na sve, nitko nikada ne može oduzeti. Svoje predstave ponosno nosim poput ordenja na reveru.

Jesi li se ikada suočio s cenzurom u svom radu? Kako si reagirao na to i jesi li zbog toga promijenio svoj pristup?

Jesam. Isprva bijah zgrožen i u šoku, no nakon što sam se nakon kratkog vremena sabrao, primijenio sam drugi pristup i maksimalno aktivirao svoju kreativnost. Natjerala me na snalažljivost i nakon prvotnog kukanja i negodovanja, napravio sam sjajnu predstavu koja je postala antologijska i dugovječna. Gdje postoji volja, postoji i način. Taj incident me naučio kako ništa nije izgubljeno, makar se na prvi pogled tako čini.

Kako vidiš razvoj hrvatskog kazališta u idućih 10 godina?

Jako kompleksno pitanje s ogromnim brojem promjenjivih varijabli. S obzirom na aktualne globalne prilike, teško je predvidjeti na kakvom mjestu će se uopće svijet nalaziti iduće godine, a kamoli jedna mala Hrvatska i još manje značajno hrvatsko kazalište. Nadam se da će još uvijek postojati. I to bi već bio uspjeh.

Imaš li uzore u domaćem kazališnom svijetu ili smatraš da više vučeš inspiraciju izvan granica Hrvatske?

U smislu beskompromisnosti, dugovječnosti i uspjeha, svakako moj studentski suborac i prijatelj Oliver Frljić. U inozemstvu u istom kontekstu me se dojmio i rahmetli Christoph Schlingensief.

Koliko je važno glumcima i redateljima danas ostati aktualan na društvenim mrežama i kako balansiraš privatnost s online prisutnošću?

U javnom životu sam već dvadesetak godina i iskusih prednosti i boljke te pozicije. S obzirom na razvoj tehnologije, a sukladno tome pomak svijesti i percepcije, pogotovo kod mlađe populacije, bez prisutnosti na društvenim mrežama gotovo kao da ne postojiš. To je nešto što dolazi s teritorijem ako si javna ličnost. Tržište je doista malo i rijetko si tko iz branše može priuštiti da bude posve neprisutan ili anoniman. S vremenom sam se kvalitetnije naučio nositi s onim negativnim stranama te eksponiranosti poput interesa za doista trivijalne aspekte mog privatnog života, ali i iskoristiti svoj medijski kapital za neke stvari koje su mi doista bitne. S privilegijom bavljenja javnim pozivom te vidljivošću koja slijedi iz toga, dolazi i odgovornost da se ta pozicija iskoristi za neku širu društvenu korist. Pred nama umjetnicima različitih oblika nije zadatak rješavanja društvenih problema, to bi trebali raditi političari, već upozoravanje i preusmjeravanje fokusa javnosti na doista relevantne probleme ili ljepote izvjesnog društva.

Kakvi su tvoji odnosi s novinarima? Jesi li ikada osjetio da su te nepravedno prikazali u medijima?

Moj odnos sa sedmom silom je dominantno vrlo dobar. Sposoban sam uvidjeti njihove zadatke i ciljeve, te stoga lakše komuniciram s njima, bez nekog posebnog usijavanja ako za to nema potrebe. Naravno, i njihov interes za različite aspekte mene varira ovisno o vrsti novina ili portala. Doduše, bilo je raznih situacija prije nego što naučih inzistirati na autorizaciji članaka, a pogotovo oko nemogućnosti kontroliranja podnaslova, koji su često posve imbecilni. Ono što me ranije znalo nervirati bilo je uporno inzistiranje nekih medija samo na jednom, realno trivijalnom segmentu mene - modi, posve zanemarujući činjenicu da sam aktivan redatelj, autor, glumac, voditelj, glazbenik, katkada čak i likovnjak, koji ima dugogodišnje zapažene rezultate na tim poljima, no uvidjeh kako je to zapravo problem njihove, a ne moje površnosti. Ako su krpice sve što vas o meni zanima, krpice ćete i dobiti. Bilo je trenutaka kada sam morao zaštiti svoju kćer od neželjene medijske izloženosti i objektiva nerazumnih fotoreportera, pa sam intervenirao, ali to su rijetki slučajevi oko kojih bijah malo osjetljiviji.

Postoji li neki trenutak u tvojoj karijeri na koji si posebno ponosan, ali koji je možda prošao ispod radara šire javnosti?

Odmah bih se referirao na prijašnji odgovor i rekao kako se zasigurno u dobrom dijelu medija nisu adekvatno popratili neki uspjesi ili zanimljivosti mojih projekata i nekih nagrada, ali više nema smisla plakati za time. Ja znam kakav trud i kakav minuli rad stoji iza mene i to mi je dovoljan podstrek da istim intenzitetom nastavim stvarati i djelovati u budućnosti. Sad sam u sveopćoj površnosti svjestan toga da će mnogima i dalje daleko bitnije biti to što sam odjenuo taj dan na špici, nego moja premijera ili što mislim o Palestini.

Kako bi opisao transformaciju svog lika i djela u očima javnosti kroz godine? Jesi li zadovoljan načinom na koji te danas percipiraju?

Doista ne znam na koji način me percipiraju. Ja sam u stalnoj mijeni, što je nekako i razumljivo s obzirom na moj osobni razvoj, zrelost i afinitete, a u kojoj mjeri je to nekome zanimljivo mi je teško procijeniti. Znam samo kako sam ja zadovoljan s vlastitim razvojem, osjećam se dobro u svojoj koži, stabilnošću u glavi i na kraju dana mi je to daleko bitnije od nečije slike o meni.

Je li ti ikada dosadilo baviti se umjetnošću, razmišljaš li o tome da jednom napraviš potpunu promjenu u karijeri?

Ja sam prije svega kreativac, ali i prirodni ekstrovert. Da me se ostavi na pustom otoku, zasigurno bih nakon nekog vremena od kamenčića i grana složio neku instalaciju, ili složio malu scenu i igrao nešto za kukce, gmazove i ribe. Samo kad nešto stvaram, osmišljavam, kad sam u procesu, osjećam se doista živim. To mi je naprosto u prirodi, poriv za stvaranjem priča, svjetova, nečega iz ničega. Iskreno sumnjam da će me ta divna bolest ikada proći.

Kakav odnos imaš prema komercijalnim projektima u usporedbi s alternativnim, nezavisnim produkcijama? Gdje pronalaziš sebe?

Kao i u svemu ostalome u životu, pitanje je balansa, ravnoteže u određivanju bitnog i nebitnog. Ponosan sam na činjenicu kako se nikad nisam kompromitirao u svojem autorskom umjetničkom radu i pristao na nepotrebne kompromise. Znam adekvatno razdijeliti lukrativne poslovne projekte od kojih plaćam račune i one za kojima me vode isključivo moje umjetničke aspiracije. Bitno je biti profesionalan, angažiran te imati kontinuitet rada. U pravoj mjeri znati odrediti što je vrijedno truda samo za novac, a što za dušu, čak i pod cijenu financijske neisplativosti. Definitivno vjerujem kako se trud i rad isplate te kako se prije ili kasnije nečime nagrade. Za sad sam zadovoljan svojim balansiranjem svega i svačega i pritom se dobro zabavljam. Iznimno sam zahvalan na tome.

Ako bi mogao odabrati jednog umjetnika, živog ili mrtvog, s kojim bi ostvario suradnju, tko bi to bio i zašto?

Uh, to je prilično teško odabrati jer ih je mnogo, no vjerojatno bih se ovako na prepad odlučio za Davida Bowieja, s obzirom na to da poput njega dijelim interese za različite aspekte umjetničkog izražavanja. Od glazbe, filma, kazališta, pa sve do mode i likovne umjetnosti. On mi je prvi na neki način pomogao uvidjeti kako je različitost i neuklapanje u kalup vrijednost na kojoj trebam ustrajati i inzistirati. Kao i mogućnost i sloboda transformacije kao rezultat razvoja.

Široj javnosti si poznat po svojoj ekscentričnosti i hrabrom pristupu umjetnosti. Jesi li ikada osjećao da te ljudi koriste zbog te "pomaknute" slike koju prezentiraš, ali da te zapravo ne doživljavaju ozbiljno?

“Koriste” je teška riječ i ne znam u kojem se točno kontekstu ovdje nalazi, mogu samo nagađati. Onaj segment kojem se osvjedočih kod nekih pojedinaca jest svojevrsni malograđanski moment, u kojem postoji ideja kako bih ja trebao izgledati na izvjestan način, e kako bih opravdao neki status tzv. “ozbiljnog” umjetnika. Vjerojatno bih kao takav “ozbiljan” redatelj trebao hodati uokolo u radničkoj opravi poput Brechta, ili biti neki klišeizirani stereotip u crnoj dolčeviti i naočalama kako bi me se shvatilo - ozbiljno. Vjerojatno nekome smetaju i moje tetovaže, moj izgled, moja frizura i tako redom, no to se mene savršeno ne tiče. To su posvemašnje gluposti i krajnje površno brkanje forme i sadržaja, a ja se s time doista ne opterećujem. Posve sam transparentan, siguran u sebe te stoga imam potrebu udovoljiti svojim, a ne tuđim hirovima. Uostalom sadržaj koji nudim u različitim formama govori dovoljno za sebe, bez upliva mojeg izgleda, ali površne ljude to ionako ne zanima.

Govori se o tvojoj "opsjednutosti" Iggyjem Popom, ali koliko ti je zapravo ta identifikacija s buntovništvom kroz glazbu pomogla ili odmogla u profesionalnom životu? Jesi li ikada razmišljao o tome da to može biti prepreka?

U ranijem odgovoru se očitovah o Iggyju, i svakako nisam “opsjednut” njime. Moje buntovništvo, ako o takvom možemo govoriti, proizlazi iz mene i mog karaktera, te seže daleko u najranije djetinjstvo. Zasigurno se ne očituje kroz glazbu, jer stvaram, pišem i pjevam rock’n’roll, koji je danas gotovo klasična forma, neki bi rekli i konzervativna, premda se ne opterećujem tim kategorijama. S druge strane, na lijevoj podlaktici imam tetovažu posvećenu revoluciji, a na desnoj buntovnicima i kazalište mi se zove Rebel, pa je moguće da imam slične tendencije. Je li mi je kritički odmak i propitivanje autoriteta donijelo prepreke i probleme u životu? Svakako, no sve drugo bilo bi neiskreno, lažno i stvorilo bi osjećaj mučnine, a ovako sam sretan i svoj. To je moj put, moja priča i moja borba.

Kontroverzni trenuci obilježavaju tvoju karijeru, postoji li nešto za čime duboko žališ, neki konkretan skandal koji te je emotivno pogodio više nego što si to pokazao javnosti?

Iz moje prizme nisam nimalo kontroverzan, a još manje obilježen skandalima, stoga nije bilo ni neke osobite emotivne pogođenosti. Pretpostavljam kako sam svakako osjetljiviji po pitanju zaštite svoje obitelji i djeteta, te se tu nisam i neću libiti pokazati i svoju drugu stranu.

Tvoj modni izričaj često je izvan uobičajenih okvira. Koliko je taj stil zapravo štit ili maska koja ti pomaže da se nosiš s pritiskom javnosti i umjetničkog života?

Nema pritiska, nismo Amerika pa da paparazzi za nama jure, nema tržišta, ovdje je kamilica i dobro da je tako, jer je život daleko ugodniji. Da su štit ili maska hodao bih stalno odjeven, ne bih paradirao poput faraona gol do pasa na pozornici, zar ne? Moj modni stil je izraz moje unutarnje potrebe za samozabavljanjem i pričanjem priča. Prvog sljedećeg tipa vjerojatno veseli novi model mobitela ili auta i to je posve legitimno. Mene veseli odjeća i ne namjeravam se nikome opravdavati zbog toga, samo uživati. Uostalom, gol ionako izgledam bolje.

Koji ti je bio najteži profesionalni pad, trenutak kada si pomislio da se više nećeš uspjeti podići u kazalištu ili na sceni? Što te tada pokrenulo da nastaviš?

Najteži trenutak u karijeri mi je bio period političke proskribiranosti, kad čitavu godinu nisam mogao naći nikakav posao, jer su mi sva vrata preko noći naprasno bila zatvorena. Volja za samoodržanjem, borbeni duh i potreba za stvaranjem su bili kerozin koji me pogonio da guram dalje, da se ne utopim i da plivam prema obali. Ružno iskustvo koje me očvrsnulo i učinilo još motiviranijim.

Imao si otvorene sukobe s kolegama u kazalištu, možeš li otkriti jedan od najžešćih i zašto je do njega došlo? Kako si se nakon toga suočio s tim ljudima?

Ti sukobi nikad nisu bili s kolegama u kazalištu, već s nastavnicima na akademiji. Taj period već opisah u odgovoru na ranije pitanje. Nakon diplome prilikom doista rijetkih susreta uživo, prolazimo jedni pored drugih kao kraj turskog groblja. Nekako znakovito (smijeh).

Kazališna scena te često gura na rub kontroverzija, no je li ikada postojala točka kada si razmišljao o odustajanju zbog nemogućnosti balansiranja između osobnih i profesionalnih skandala?

U mojem životu nema skandala. A odustajanje mi nije u krvi, kao što rekoh odgojen sam da se borim do kraja bez obzira na ishod.

Iako se često prikazuješ kao neko tko se ne boji izazova, je li ti ikada netko iz kazališnog svijeta rekao nešto što te stvarno pogodilo ili te natjeralo da preispitaš svoje mjesto u umjetničkoj zajednici?

Ne. Još davnih dana tijekom studija na ADU, prije početka profesionalnog rada, sjeo sam s Borutom Šeparovićem (Montažstroj) i otvoreno razgovarao o svojoj situaciji na akademiji, gdje je bilo prilično izvjesno kako će me vjerojatno ponovno rušiti, maltretirati i kako mi neće dozvoliti da ikad završim taj studij. On mi je sugerirao da, ako je već tako, da se pozitivno postavim prema toj situaciji, te da je iskoristim za svoje pozicioniranje na sceni. Karijeru trebam graditi upravo na opiranju i opoziciji toj i takvoj akademiji, te činjenici da sam sve što oni nisu i da mi ne žele dati diplomu. Očito prihvaćam konstruktivne savijete.

Dugo si prisutan na sceni, ali često izgledaš kao netko tko namjerno potkopava vlastiti uspjeh zbog buntovništva. Jesi li svjestan svojih autodestruktivnih sklonosti i kako se s njima nosiš?

Ne bih dogurao ovoliko daleko da sam autodestruktivan. Ja naprosto opstajem usprkos onima na poziciji moći. Kvaliteta sadržaja, brza adaptacija, gerilsko snalaženje, izdržljivost i posebna diploma iz vađenja stvari iz govana su moji alati za to. Ionako je puno previše pragmatičnih oportunista, dupelizaca, kukavica i hulja, ima valjda mjesta i za jednog iskrenog i glupog utopista.

Kako balansiraš između toga da budeš provokativan i da ipak zadržiš određenu dozu profesionalnog integriteta? Je li ti ikada ta linija između provokacije i profesionalnosti pomutila granice u vlastitoj percepciji sebe?

Moja profesionalnost mi nalaže da sve propitujem. To je, po meni, dio neke redateljske i autorske etike. Moja dužnost je da s kritičkom distancijom promatram društvo i zbivanja te da ih potom umjetnički uobličim. To je moja društvena odgovornost kao umjetnika u javnoj djelatnosti koji uživa izvjestan stupanj vidljivosti. Moj umjetnički integritet je neokaljan sve ove godine i time se ponosim.