Bog je stvorio Sunce za šest dana, a hrvatska administracija još nije završila obrazac za njegovo dijeljenje

Sunce je nad Bračem toga rujanskog jutra izlazilo potpuno nezainteresirano za hrvatsko energetsko zakonodavstvo, za pravilnike, uredbe, metodologije, mrežarine, obračunska mjerna mjesta, europske direktive, zelene tranzicije, digitalne platforme, resorna ministarstva, nadležna regulatorna tijela i sve ostale papirnate izume kojima se čovjek već stoljećima pokušava obraniti od jednostavnosti svijeta, pa je tako to staro bračko sunce, bez licence, bez registracije, bez OIB-a i bez ijednog eura povučenog iz europskih fondova, tuklo po crjepovima, terasama, kamenim zidovima, automobilskim haubama, hotelskim balkonima i ćelavim glavama konferencijskih gostiju proizvodeći svakoga trenutka energiju u količinama od kojih bi se mogao zavrtjeti čitav otok, dok je dolje, pod njim, hrvatski čovjek još uvijek pokušavao ustanoviti smije li tu energiju koju mu nebo besplatno baca na vlastiti krov poslati čovjeku koji stanuje dvadeset metara dalje.

I nije problem, razumije se, u suncu, jer sunce radi, sunce je uvijek radilo, sunce izlazi bez natječaja i zalazi bez izvještaja o provedbi, nego je problem u čovjeku koji je između sebe i sunca izgradio takvu veličanstvenu tvrđavu propisa, obrazaca, suglasnosti, operatora, registara, pravilnika, tarifnih stavki, mrežnih pravila, tehničkih uvjeta, administrativnih postupaka i nadležnih osoba da se običan foton, koji je prevalio stotinu i pedeset milijuna kilometara od Sunca do Brača za nešto više od osam minuta, pred hrvatskim sustavom može samo zaustaviti, skinuti šešir i pristojno upitati na kojem se šalteru ovjerava činjenica da postoji.

Jer hrvatski je građanin desetljećima bio odgajan kao krajnji kupac, kao posljednja i najposlušnija životinja u električnom hranidbenom lancu, kao biće kojemu struja dolazi iz zida na način podjednako tajanstven kao porezno rješenje ili državni proračun, pa je njegova energetska filozofija bila jednostavna i gotovo teološka, čovjek pritisne prekidač, žarulja se upali, krajem mjeseca stigne račun, čovjek opsuje, plati i nastavi živjeti, a sada se tom istom čovjeku govori da bi mogao proizvoditi vlastitu električnu energiju, dijeliti je sa susjedom, udruživati se s drugim ljudima i postati aktivni sudionik energetskog tržišta, što u zemlji u kojoj je čovjeku ponekad potreban elaborat da bi legalno zatvorio balkon zvuči gotovo kao poziv na revoluciju.

Sunce sja, brojilo broji, Europa plaća, a hrvatski čovjek pod vlastitim krovom čeka dopuštenje da susjedu pošalje jedan prokleti kilovatsat

Na jednom krovu, dakle, stoji sunčana elektrana, pod tim krovom živi čovjek koji proizvodi više struje nego što je u tom trenutku može potrošiti, preko ceste živi drugi čovjek koji bi tu struju mogao potrošiti, između njih je dvanaest metara asfalta, jedna smokva, dva parkirana automobila i čitava povijest europske i hrvatske energetske regulative, pa ono što bi zdrav razum riješio rečenicom „daj višak susjedu“ postaje pitanje mjerenja, obračuna, tržišnih pravila, komunikacijskih sustava, tehničkih uvjeta i međusobnog usklađivanja postupaka.

A onda se pojavljuje brojilo, ta mala plastična kutija na zidu koju je čovjek desetljećima gledao otprilike onako kako se gleda vodomjer, osigurač ili pokojni stric na obiteljskoj fotografiji, znajući da postoji, ali nemajući osobitu želju stupiti s njim u dublji odnos, i ta kutija odjednom postaje jedan od glavnih protagonista nove energetike, jer ona sada mora znati koliko je čovjek proizveo, koliko je potrošio, koliko je predao, koliko je primio, kada je predao, kada je primio i kojem članu zajednice pripada koji komadić električne energije, pa je brojilo, nekada nijemi svjedok kućanske potrošnje, unaprijeđeno u malog elektroničkog knjigovođu koji radi dvadeset i četiri sata dnevno i nikada ne odlazi na godišnji.

Krajem kolovoza takvim je naprednim brojilima bilo opremljeno oko šezdeset posto obračunskih mjernih mjesta kućanstava i gotovo devedeset sedam posto poduzetništva, što znači da hrvatska energetska budućnost više ne stanuje samo u strategijama, prezentacijama i fotografijama nasmiješenih ljudi pokraj solarnih panela, nego i u milijunima sitnih podataka koji moraju proći kroz softver, komunikacijske mreže, obračunske sustave i sve one nevidljive digitalne hodnike bez kojih čovjek danas više ne može podijeliti ni vlastiti višak struje.

I dogodilo se napokon i ono što je godinama zvučalo kao rečenica iz budućnosti, jer od lipnja u Hrvatskoj radi prva energetska zajednica čiji članovi međusobno dijele električnu energiju proizvedenu iz zajedničke sunčane elektrane, pa je električni kilovatsat konačno uspio učiniti ono što hrvatska administracija dugo nije znala sasvim uredno objasniti kako učiniti, prešao je iz zajedničke elektrane prema članovima zajednice i pritom nije izazvao ni raspad elektroenergetskog sustava ni pad Republike.

Ali upravo u trenutku kada se čovjeku učini da je problem riješen, iz mraka izlazi socijalno pitanje, staro, ružno i uporno kao vlaga na zidu, jer sunce jest besplatno, ali panel nije, inverter nije, projekt nije, montaža nije, priključak nije, stručnjak nije, kredit nije, krov ponekad nije ni čovjekov, pa čitava velika priča o građaninu koji postaje proizvođač električne energije može za čovjeka koji jedva zatvara mjesečni račun ostati lijepa fotografija tuđega krova.

Sunce, taj ilegalni proizvođač električne energije, već milijardama godina radi bez hrvatske dozvole

Energetski siromašnom kućanstvu možete, dakako, održati predavanje o dekarbonizaciji, klimatskoj neutralnosti i demokratizaciji energetike, možete mu nacrtati dijagram zelenim strelicama i objasniti kako će decentralizirani obnovljivi izvori promijeniti paradigmu energetskog tržišta, ali će vas taj čovjek možda sasvim nepristojno prekinuti pitanjem koliko će njemu račun biti manji sljedećega mjeseca, a pred tim pitanjem umire dobar dio konferencijskog jezika, jer čovjek koji bira hoće li platiti struju ili lijekove nema osobitu potrebu biti simbol europske zelene budućnosti.

Zato pravedna tranzicija prestaje biti riječ koju se lijepo stavi na slajd između fotografije vjetroturbine i nasmiješene obitelji pokraj solarne elektrane, jer bez povoljnijih uvjeta, ciljane financijske pomoći i jednostavnijih administrativnih postupaka postoji sasvim realna mogućnost da će energetska tranzicija jednima donijeti vlastitu elektranu, vlastitu proizvodnju i niži račun, dok će drugi nastaviti uredno plaćati energiju kao i prije, samo će sada još morati slušati kako su postali aktivni sudionici nečega u čemu financijski ne mogu sudjelovati.

A između čovjeka koji želi nešto napraviti i sustava koji mu to načelno dopušta leži golemo administrativno međuprostorje u kojemu se stoljećima razmnožava posebna vrsta balkanskog apsurda, jer lokalna inicijativa može imati ljude, krov, sunce, dobru volju i sasvim pristojnu računicu, ali nema proceduru, institucija može imati proceduru, pravilnik, službenika i službeni memorandum, ali nema iskustvo čovjeka koji tu proceduru pokušava provesti, općina može imati načelnika koji bi nešto napravio, ali nema stručnjaka, stručnjak može imati znanje, ali nema ovlast, onaj koji ima ovlast nema podatak, onaj koji ima podatak nije nadležan, a nadležni je upravo na godišnjem.

Tako nastaje veličanstveni domaći perpetuum mobile administracije u kojemu nitko zapravo ne miruje, svi šalju dopise, održavaju sastanke, prosljeđuju upite, dostavljaju očitovanja, traže dopune, koordiniraju aktivnosti i čekaju odgovore, a projekt mjesecima stoji na istome mjestu kao čovjek na kolodvoru kojemu svi ljubazno objašnjavaju vozni red, samo što vlak nikako da dođe.

Sunce je već izašlo, Europa je novac poslala, brojila su postavljena, susjed čeka struju, a hrvatski činovnik još traži papir kojim se dokazuje da nebo postoji

I tu se pojavljuje županija kao svojevrsni prevoditelj između dvaju jezika koji se formalno oba govore hrvatski, ali se međusobno jedva razumiju, između jezika građanina koji kaže „imamo krov i hoćemo staviti panele“ i jezika sustava koji odgovara stručnom podlogom, relevantnim institucijama, odgovarajućim izvorima financiranja, provedbenim kapacitetima i administrativnim pretpostavkama, pa Zadarska županija svoju ulogu vidi upravo u tome da gradovima i općinama pomogne prijeći put od ideje do projekta, pronaći stručnu pomoć, partnere, institucije i novac bez kojega se suvremena europska ideja, ma koliko dobra bila, uglavnom ne miče dalje od PowerPointa.

A nad čitavom tom komedijom lebdi riječ zajednica, stara riječ koja je nekoć značila nekoliko ljudi koji žive jedni pokraj drugih, poznaju se, posuđuju alat, svađaju se oko međe i znaju čija mačka noću ruši kante, dok danas ta ista riječ ulazi u zakone, projekte, europske programe i konferencijske materijale kao energetska zajednica, pravno i tehnički uređeno društvo ljudi koji bi trebali zajedno proizvoditi, dijeliti i koristiti energiju, pa se nakon stoljeća u kojima smo susjeda uglavnom promatrali preko ograde sada od nas očekuje da s njim dijelimo kilovatsate.

I zato će se u Bolu dva dana sastajati predstavnici ministarstava, energetskog sektora, regionalne i lokalne uprave, europskih institucija, projekata i zajednica, govorit će se o europskoj perspektivi, hrvatskom regulatornom okviru, naprednom mjerenju, građanskom ulaganju, zadružnom vlasništvu, lokalnim inicijativama i primjerima iz Hrvatske, Slovenije, Grčke, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a drugoga dana ljudi će sjesti u skupine i sastaviti Bračke zaključke, jer čovjek na Balkanu može preživjeti bez struje, bez klime, bez punjača i bez interneta, ali teško može završiti konferenciju bez zaključaka.

Dok nad Bračem gori besplatna atomska kugla, hrvatski građanin ispod nje ispunjava obrazac da bi susjedu dao struju

I dok se posljednja rečenica posljednjega Bračkog zaključka bude usuglašavala, prepravljala, skraćivala, vraćala na prethodnu verziju i konačno spremala u dokument pod imenom FINAL_verzija_3_stvarno_final, vani će sunce nastaviti svoj potpuno neregulirani rad, udarati po tisućama četvornih metara praznih krovova, proizvoditi energiju bez natječaja, bez projekta i bez konzultanta, a hrvatski će čovjek stajati pod tim krovom s računom za struju u jednoj ruci i europskom energetskom budućnošću u drugoj, gledajući čas u nebo, čas u brojilo, čas u obrazac koji još nije ispunio, i pitajući se onim svojim starim, zdravim i duboko antistrateškim pitanjem može li se, pobogu, od svega toga konačno dobiti malo jeftinija struja.