Cannes ih je već izdvojio, a sada stižu u Sarajevo: Šest filmova koje ovog ljeta ne želimo propustiti

Ovogodišnji program Summer Screen 32. Sarajevo Film Festivala donosi izbor koji mnogo govori o tome kamo se danas kreće autorski film.

Umjesto velikih spektakala i jednostavnih odgovora, šest novih ostvarenja redatelja i redateljica iz različitih dijelova svijeta okreću se čovjeku koji se nalazi pred vlastitim granicama, gubitkom, strahom, obiteljskim odnosima, pitanjem identiteta i potrebom da ponovno pronađe smisao. Program je zamišljen kao svojevrsni odjek ovogodišnjeg glavnog natjecateljskog programa Cannesa, a posebno je zanimljivo što okuplja filmove koji su u Cannesu već privukli veliku pozornost. 32. Sarajevo Film Festival održava se od 14. do 21. kolovoza 2026. godine.

U središtu ovog izbora nalazi se ideja da se najveće drame suvremenog čovjeka često događaju daleko od velikih povijesnih događaja. One se događaju u obitelji, u odnosu roditelja i djeteta, između partnera, u susretu s bolešću, u suočavanju sa smrću ili u trenutku kada shvatimo da osobu koju volimo možda nikada nismo do kraja poznavali. Upravo zato ovih šest filmova djeluju kao različita lica iste teme, jer svaki na svoj način govori o tome što se događa kada se poznati svijet počne raspadati.

Posebno mjesto u programu zauzima Fjord rumunjskog redatelja Cristian Mungiu, film koji je ove godine osvojio Zlatnu palmu u Cannesu. Mungiu, jedan od najvažnijih autora europskog suvremenog filma, priču smješta u norveški fjord, u naizgled mirnu zajednicu u kojoj se susreću dvije obitelji različitih vrijednosti i odgojnih principa. Kada se na tijelu tinejdžerice Elije pojave modrice, ono što je do tada izgledalo kao skladan odnos među susjedima počinje se pretvarati u pitanje o tome gdje završava pravo roditelja na odgoj, a gdje počinje odgovornost zajednice prema djetetu. Cannesov službeni opis naglašava upravo sukob između tradicionalnog odgoja obitelji Gheorghiu i pitanja koje postavlja šira zajednica.

Mungiu je i ranije pokazivao izrazitu sposobnost da velike društvene teme pronađe u naizgled običnim životnim situacijama. U Fjordu taj se postupak premješta u sasvim novo geografsko okruženje, jer je riječ o njegovom prvom filmu na stranom jeziku. Ipak, iza norveškog krajolika ostaje prepoznatljiva Mungiuova opsesija moralnim dilemama, pritiskom zajednice i situacijama u kojima nitko više ne može biti potpuno siguran da je njegova verzija istine jedina moguća. Film traje 146 minuta, a osim Rumunjske vezan je uz Francusku, Norvešku, Švedsku i Dansku.

Ako Fjord govori o tome koliko je teško zaštititi dijete unutar obiteljskih i društvenih struktura, Soudain, odnosno All of a Sudden, japanskog redatelja Ryūsuke Hamaguchi, okreće se starenju, bolesti i ljudskom dostojanstvu. Glavna junakinja Marie-Lou vodi ustanovu za starije osobe i pokušava razviti drukčiji odnos prema ljudima koji ondje žive, odnos koji bi se temeljio na slušanju i poštovanju njihove osobnosti, a ne samo na institucionalnoj skrbi. Njezin život mijenja susret s Mari, japanskom kazališnom redateljicom koja se bori s rakom. Njihovo prijateljstvo postupno postaje prostor u kojem dvije žene pokušavaju ono što se na prvi pogled čini nemogućim pretvoriti u nešto ostvarivo.

Hamaguchijev film traje čak 196 minuta, što već samo po sebi sugerira drukčiji ritam od većine suvremene filmske produkcije. No ta duljina ovdje nije samo formalna odluka. Ona odgovara autorovu interesu za razgovor, tišinu, emocionalno približavanje i trenutke u kojima se ljudska povezanost gradi postupno. U Cannesu su za film nagrađene Virginie Efira i Tao Okamoto nagradom za najbolju glumicu, čime je dodatno potvrđena snaga odnosa dviju protagonistkinja.

Sličnu potrebu za razumijevanjem čovjeka, ali iz potpuno drukčije perspektive, donosi Garance francuske redateljice Jeanne Herry. U središtu filma nalazi se mlada pariška glumica koja živi između nesigurnosti, alkohola, kaotičnih odnosa i osjećaja da njezin život izmiče kontroli. Ipak, unutar tog kaosa postoje dvije veze koje joj daju razlog da pokuša promijeniti svoj život, odnos s bolesnom mlađom sestrom i ljubav koja se razvija s Pauline. Cannes službeno opisuje Garance kao talentiranu glumicu čija se potreba za novim početkom razvija kroz težak proces suočavanja sa samom sobom.

Ono što Garance čini posebno zanimljivim jest način na koji Jeanne Herry pristupa stvarnosti. Redateljica je i ranije svoje filmove gradila na susretima sa stvarnim ljudima i njihovim iskustvima, a za ovaj film razgovarala je s mladom ženom koja je prošla put oporavka od alkoholizma. Taj stvarni materijal zatim je pretvoren u fikcionalnu priču koja ne pokušava dati jednostavnu pouku o ovisnosti, nego pokazuje koliko je teško istodobno voljeti nekoga, nanositi bol sebi i drugima te ipak vjerovati da promjena nije nemoguća.

U Histoires de la nuit, odnosno Noćnim pričama, francuska redateljica Léa Mysius ulazi u mnogo mračniji prostor. Nora, Thomas i njihova kći Ida žive na izoliranom imanju u francuskoj pokrajini Limousin, dok im je jedina susjeda Cristina, talijanska slikarica. Priprema rođendanskog iznenađenja za Noru počinje kao običan obiteljski događaj, ali atmosfera se postupno mijenja kada se oko kuće počnu događati neobične stvari, a trojica muškaraca upadnu u proslavu i otvore vrata prema tajnama koje su dugo bile skrivene.

Mysius pritom spaja obiteljsku dramu, psihološki triler i gotovo klaustrofobični osjećaj opasnosti. Film je adaptacija istoimenog romana Laurenta Mauvigniera iz 2020. godine, a njegova posebnost nalazi se u tome što nasilje ne koristi samo kao sredstvo stvaranja napetosti, nego kao način da pokaže koliko se lako granica između prošlosti i sadašnjosti može raspasti. U središtu ostaje pitanje možemo li živjeti s istinom ako je ona bolnija od priče koju smo sami stvorili kako bismo preživjeli vlastiti život.

Jedan od emocionalno najtežih filmova programa je Gentle Monster austrijske redateljice Marie Kreutzer. U glavnoj ulozi je Léa Seydoux kao Lucy, koncertna pijanistica koja se sa suprugom i sinom seli iz grada u seosku kuću vjerujući da će obitelji mirnije okruženje pomoći da prebrodi teško razdoblje. Umjesto novog početka, dolazi policija i jednim događajem ruši sliku života koji je Lucy mislila da poznaje. Od tog trenutka njezina se priča pretvara u pitanje koliko uopće možemo znati o osobi s kojom dijelimo dom, obitelj i najintimnije dijelove vlastitog života.

Kreutzer je film pokrenula nakon što je u novinama pročitala potresan slučaj koji ju je natjerao da razmišlja o tome koliko malo ponekad znamo o ljudima koji su nam najbliži. Gentle Monster zato nije samo kriminalistička priča, nego prije svega psihološka drama o šoku, poricanju, odgovornosti i potrebi da se zaštiti dijete kada se raspadne povjerenje na kojem je obitelj bila izgrađena.

Upravo je zato naslov filma posebno sugestivan. Čudovište iz naslova nije nužno nešto što se odmah može prepoznati. Ono može biti skriveno iza svakodnevnog života, poznatog lica i odnosa za koji vjerujemo da ga razumijemo. Film tako otvara neugodno pitanje koje nadilazi njegovu konkretnu priču, a to je pitanje možemo li voljeti čovjeka čije postupke više ne možemo opravdati i možemo li istodobno odvojiti uspomenu na osobu koju smo poznavali od onoga što je ona doista činila.

Program zatvara Sheep in the Box, odnosno Ovca u kutiji, novog filma velikog japanskog autora Hirokazu Kore-eda. Kore-eda se ponovno vraća temi koja je obilježila velik dio njegova opusa, a to su obitelj, djeca, gubitak i potreba da čovjek pronađe novi oblik zajedništva nakon traume. Ovoga puta tu temu povezuje s jednom od najvećih suvremenih tehnoloških dilema, jer bračni par koji je izgubio sina dobiva priliku živjeti s humanoidom koji ima isti izgled i glas kao njihovo preminulo dijete.

Time Kore-eda ulazi u prostor znanstvene fantastike, ali njegova osnovna pitanja ostaju duboko ljudska. Može li umjetno stvoreno biće postati dio obitelji. Je li sjećanje dovoljno da nekoga ponovno učinimo prisutnim. Može li roditelj prihvatiti kopiju djeteta ako zna da to dijete više nije ondje. I možda najvažnije, pomaže li nam tehnologija da prihvatimo gubitak ili nam samo omogućuje da ga odgodimo.

Zanimljivo je da se Kore-eda pritom prvi put izravno bavi djetetom koje nije rođeno niti pronađeno, nego je konstruirano. Cannes njegov film opisuje kao novu varijaciju autorovih dugogodišnjih tema gubitka i djetinjstva, pri čemu se pitanje tuge pretvara u pitanje o tome koliko je ljudska potreba za prisutnošću snažnija od granice između stvarnog i umjetno stvorenog.

Kada se svih šest filmova pogleda zajedno, postaje jasno zašto je njihov izbor za Summer Screen mnogo više od pukog presjeka aktualne festivalske produkcije. Fjord govori o obitelji i granicama odgoja, Soudain o dostojanstvu, bolesti i prijateljstvu, Garance o ovisnosti i mogućnosti promjene, Histoires de la nuit o tajnama koje prošlost vraća u sadašnjost, Gentle Monster o raspadu povjerenja, dok Sheep in the Box govori o žalovanju i pokušaju da tehnologijom nadomjestimo ono što je nepovratno izgubljeno.

U svim tim pričama postoji jedan zajednički osjećaj, a to je da čovjek više nije potpuno siguran u vlastiti život. Obitelj koja je izgledala stabilno odjednom postaje mjesto sumnje, zajednica koja je djelovala sigurno postaje prostor sukoba, ljubav postaje pitanje odgovornosti, a tehnologija koja bi trebala olakšati život otvara najteže moguće pitanje o smrti i sjećanju. Čak i kada se filmovi razlikuju po žanru, kulturi i filmskom jeziku, njihovi protagonisti nalaze se pred sličnim zadatkom, a to je ponovno sastaviti vlastiti život nakon što se raspadne slika svijeta koju su do tada imali.

U tome se možda nalazi i najvažnija karakteristika ovogodišnjeg Cannesovog filmskog trenutka koji Summer Screen prenosi u Sarajevo. Autorski film više ne mora govoriti o velikim povijesnim lomovima da bi govorio o vremenu u kojem živimo. Dovoljno je pogledati obitelj, bolesnu osobu, dijete, partnera ili vlastiti odraz u ogledalu. Velike društvene promjene već su ušle u naše privatne živote i upravo tamo proizvode svoje najdublje posljedice.

Sarajevo će tako tijekom ovogodišnjeg Summer Screena publici ponuditi šest vrlo različitih filmskih iskustava, ali i jednu zajedničku temu koja ih povezuje. To je potraga za čovjekom u trenutku kada više ne može živjeti po starim pravilima. U tim filmovima nema lakih rješenja, a njihovi junaci ne dobivaju mogućnost da se jednostavno vrate u život kakav je postojao prije traume. Moraju pronaći novi način postojanja, čak i kada ne znaju kako taj novi život izgleda.

Upravo zbog toga ovaj izbor djeluje kao jedan od zanimljivijih dijelova 32. Sarajevo Film Festivala. Nakon što su filmovi već prošli kroz Cannes i ondje osvojili priznanja ili snažnu međunarodnu pozornost, Sarajevo ih dovodi pred regionalnu publiku u trenutku kada je festivalski film ponovno pokazao koliko snažno može govoriti o onome što je naizgled malo, privatno i svakodnevno. A upravo se u tim malim, intimnim pričama često kriju najveća pitanja našeg vremena.