Dok asteroidi padaju, vampiri kolju, KGB kuharice oštre noževe, Liam Neeson traži otetu rodbinu, a Nicolas Cage vreba iz mraka: HRT je pripremio listopad nakon kojega će hrvatska dnevna soba izgledati kao posljednja stanica čovječanstva

Ima mjeseci koji prođu kao činovnička nedjelja u predgrađu, tiho, bez događaja i bez ikakva razloga da ih čovjek poslije pamti, a ima i takvih mjeseci koji se, poput listopada što ga Hrvatska radiotelevizija upravo sprema svojim gledateljima, otvore kao golema kinematografska utroba iz koje će tijekom trideset i jednoga dana po hrvatskim dnevnim sobama ispadati asteroidi, mađioničari, otmičari, irački diktatorski sinovi, vampiri u kožnim kaputima, bivši agenti Mossada, KGB-ove kuharice naoružane noževima, francuski restorani, američki milijarderi, zaljubljeni putnici kroz vrijeme, mafijaši, kauboji, Nicole Kidman kao Grace Kelly, Sylvester Stallone zarobljen pod zemljom i Nicolas Cage kao konačna listopadska sablast, tako da će prosječnome čovjeku, bude li dovoljno uporan da sve to preživi pred televizorom, vlastiti život do studenoga izgledati kao sasvim pristojan i racionalno organiziran događaj.

Sve počinje već 2. listopada, i to bez ikakva zagrijavanja, jer HRT pred gledatelja odmah spušta „Armagedon“, dakle asteroid, Brucea Willisa i čitavu onu veličanstveno bezumnu ljudsku ideju da se pred kozmičkom katastrofom, pred milijardama tona kamena koje lete prema Zemlji, čovječanstvo može spasiti tako da se nekoliko bušača pošalje u svemir, što je zamisao toliko grandiozno suluda da je gotovo dirljivo ljudska, a čim se Zemlja nekako spasi i gledatelj pomisli kako je najgore prošlo, u jedanaest navečer dolazi „Misery“, gdje se pokazuje da čovjeku za propast ipak nije potreban asteroid jer je sasvim dovoljna jedna obožavateljica, jedna kuća, jedan krevet i nesretni pisac koji je prekasno shvatio da između književne slave i zatočeništva postoji tek nekoliko zaključanih vrata.

Sljedeće večeri katastrofa mijenja kostim i seli se među lonce, tanjure, Francuze i Indijce u filmu „Indijski začin na francuski način“, gdje čovječanstvo više ne visi o sudbini planeta nego o tome što se kuha preko puta ceste, da bi poslije svega nekoliko sati stigla „Licorice Pizza“ i podsjetila gledatelja da je mladost također svojevrsna elementarna nepogoda, samo što umjesto asteroida padaju pogrešne odluke, zaljubljenosti, ambicije i sve one stvari koje čovjek dvadeset godina poslije naziva iskustvom zato što nema pristojnije riječi za vlastite gluposti.

Nedjelja 4. listopada počinje gotovo nevino s „Po jutru se dan poznaje“, romantičnom komedijom koja još dopušta vjerovanje da život možda ipak može završiti kavom, poslom i poljupcem, ali već navečer stižu „Majstori iluzije“, mađioničari koji pljačkaju banke pred publikom, pa čovjek, naviknut da banke uglavnom izvode trikove nad njim, konačno može gledati kako netko izvodi trikove nad bankama, a cijela stvar dolazi na hrvatske televizijske ekrane prvi put, svečano i gotovo državno, kao da se ne radi o filmu nego o dolasku kakve egzotične delegacije.

Potom se na HTV2 ukazuje „Race for Glory: Audi vs Lancia“, priča o ljudima koji su svojedobno zaključili da automobil nije dovoljno opasan dok se njime samo ide na posao pa su ga odlučili tjerati kroz zavoje, prašinu, planine i vlastitu smrtnost, a nekoliko dana poslije, 9. listopada, dolazi „Vrijeme je novac“, svijet u kojem se život plaća minutama i godinama, što bi se stanovniku našega administrativnog univerzuma moglo učiniti čak i humanijim sustavom jer ondje barem čovjek na satu vidi koliko mu je ostalo, dok kod nas može izgubiti pola života čekajući da mu netko kaže da mu nedostaje još jedan papir.

Iste večeri pojavljuje se Bessonov „Dogman“, a već sutradan stiže „Gospođa Harris ide u Pariz“, kao kratkotrajna civilizacijska stanka u kojoj jedna žena još vjeruje u haljinu, Pariz i mogućnost da čovjek nešto lijepo poželi bez neposredne prijetnje uništenjem planeta, no takva sentimentalna slabost ne može dugo trajati jer u 22:20 dolazi „Žestoki udar“, još jedan golemi komad svemirskoga kamenja koji prijeti čovječanstvu, kao da jedan asteroid početkom mjeseca nije bio dovoljna opomena, pa listopad već nakon deset dana počinje izgledati kao mjesec u kojem nebeska tijela imaju ozbiljan osobni problem sa Zemljom.

Kad 11. listopada stignu „Majstori iluzije 2“, gledatelj će već biti dovoljno istreniran da bez čuđenja prihvati činjenicu da se banke ponovno pljačkaju uz karte, trikove, reflektore i teatralnost, a sutradan „Dug“ otvara ladice Mossadove prošlosti, tajni koje nikada nisu sasvim mrtve i ljudi koji su otkrili da se povijest ne može uredno zaključati u arhiv, dok „Grace od Monaka“ samo dan poslije odvodi čitavu stvar među palače, protokol, Hollywood i kneževsku ukočenost, gdje čak i privatna nesreća mora znati kojim se priborom jede.

A onda dolazi 16. listopada i s njime „Čovjek zvan hrabrost“, prašina, puške, osveta i ona stara američka vjera da se moralni problem najbolje razjasni kad nekoliko ljudi uzjaše konje i ponese dovoljno streljiva, nakon čega slijedi „Đavolji dvojnik“, i tu groteska više ne mora ništa izmišljati jer povijest sama preuzima pero: čovjek dobiva zadatak da postane živa kopija Udaya Husseina, da nosi njegovo lice, njegove kretnje i njegovu opasnost, kao da je identitet kaput koji država može skinuti s jednoga čovjeka i navući na drugoga dok prvi još diše.

Dan poslije „Pravi trenutak“ dopušta muškarcima jedne obitelji da putuju kroz vrijeme, što je privilegij koju bi čovjek najčešće upotrijebio da se vrati pet minuta unatrag i ne izgovori ono što je upravo izgovorio, a zatim Eddie Murphy u „Boomerangu“ ulazi u vlastiti ljubavni laboratorij i otkriva staru civilizacijsku neugodnost da se čovjeku njegovo ponašanje čini mnogo manje zabavnim kad ga netko drugi primijeni na njemu.

U nedjeljno poslijepodne 18. listopada televizor će zapjevati uz „Briljantin“, Travoltu, Oliviju Newton-John i onu vječnu mladost koja već gotovo pola stoljeća pleše u kožnim jaknama kao da koljena nikada neće početi boljeti, a iste večeri Liam Neeson ulazi u „96 sati“, film u kojem otmica kćeri postaje početak privatnoga rata jednog čovjeka protiv čitavoga kriminalnog podzemlja, jer postoje filmski očevi koji nazovu policiju i postoje filmski očevi koji osobno krenu rastavljati međunarodni organizirani kriminal na sastavne dijelove.

Već sutradan „See How They Run“ vodi gledatelja u londonsko kazalište pedesetih, gdje se iza kulisa gomilaju leševi, sumnje i umjetnici, što je kombinacija koja se kroz povijest pokazala gotovo prirodnom, a 23. listopada Stallone u „Dnevnom svjetlu“ pokušava izvući ljude iz katastrofe pod zemljom prije nego što ih progutaju beton, voda, dim i scenaristička odluka da se čovjeku nikada ne može srušiti samo jedan zid kad ih se može srušiti sedamnaest.

Kad se te iste noći otvori „Underworld“, iz tame izlaze vampiri, vukodlaci, oružje i stoljetne krvne razmirice, pa će prosječna obiteljska svađa oko daljinskog upravljača na trenutak djelovati kao uzoran primjer društvene tolerancije.

Subota 24. listopada počinje s „Nikad se nisam poljubila“, što je gotovo dječje nevina rečenica u mjesecu koji je do toga trenutka već nekoliko puta pokušao uništiti planet, opljačkati banke, oteti djecu i otvoriti rat između vampira i vukodlaka, ali večer završava „Dinastijom Gucci“, gdje novac, moda, brak, obitelj, ambicija i ubojstvo sjedaju za isti stol odjeveni toliko skupo da čovjek na trenutak može zaboraviti kako gleda raspad jedne obitelji.

Dan poslije Liam Neeson vraća se u „96 sati: 2. dio“, jer kriminalci očito nisu pogledali prvi film i izvukli jedinu razumnu pouku, a 26. listopada „Appaloosa“ ponovno otvara vrata Divljeg zapada, gdje Ed Harris i Viggo Mortensen pokušavaju uvesti red u mjesto koje prema redu osjeća otprilike onu vrstu gađenja kakvu pijani čovjek pred zatvaranje gostionice osjeća prema računu.

Pred sam kraj mjeseca pojavljuje se „Klub milijardera“, priča o bogatim mladićima kojima bogatstvo nije bilo dovoljno pa su poželjeli još bogatstva, jer je čovjek jedino biće koje može sjediti na hrpi novca i osjećati se ugroženim zato što hrpa nije viša, nakon čega dolazi „Mafija za petama“, gdje bivša agentica KGB-a postaje kuharica, ali prošlost, kao svaki nepristojan gost, ulazi bez rezervacije, pa se kuhinjski noževi iz pribora za pripremu večere vraćaju svojoj mnogo starijoj i jednostavnijoj funkciji.

Tridesetoga listopada stiže „Američki ubojica“, a zatim „Underworld: Evolucija“, jer nakon mjesec dana eksplozija, atentata, osveta, zavjera, vremenskih putovanja, asteroida i mafije čovjek više ni nema pravo očekivati da će petak završiti mirno.

I tada, kad se učini da je televizijski listopad već iscijedio iz čovječanstva sve što se moglo iscijediti, kad su asteroidi potrošeni, banke opljačkane, diktatori udvostručeni, ljubavnici vraćeni kroz vrijeme, mafija izrezana kuhinjskim noževima, vampiri pušteni iz podruma, Stallone izvučen iz tunela, a Liam Neeson već drugi put obavio posao za koji bi normalnoj policijskoj upravi trebalo nekoliko odjela, dolazi 31. listopada.

Dolazi „Sakupljač duša“.

Dolazi Nicolas Cage.

I to je zapravo jedini mogući završetak.

Jer poslije svega što je HRT tijekom listopada pustio kroz antene, kablove, odašiljače i naše nesretne televizore, više nije dovoljno poslati još jednoga čovjeka s pištoljem, još jednoga kauboja, još jednoga mađioničara ili još jedan asteroid. Na kraju mora doći nešto što izgleda kao da je cijeli taj mjesec provelo čekajući u mračnome hodniku, nešto blijedo i neprirodno što će posljednje večeri pokucati iz unutrašnjosti ekrana i hladno upitati gledatelja je li doista mislio da će nakon trideset dana svega ovoga jednostavno ugasiti televizor i otići spavati.

A gledatelj će sjediti u fotelji, okružen mrvicama, daljinskim upravljačem i tihim dokazima vlastite ustrajnosti, gledati Nicolasa Cagea kako se pojavljuje iz listopadske tame i možda prvi put tijekom cijeloga mjeseca osjetiti neobičnu, gotovo metafizičku sigurnost da je svemir ipak uređen po nekom principu.

Jer počelo je asteroidom.

Red je bio da završi s Nicolasom Cageom.