Galerija Mona Lisa donosi izložbu koja slavi crtež kao temelj hrvatske likovne moderne
Crtež je često prvi trag umjetničke misli, najizravniji susret ruke, oka i unutarnjeg svijeta autora. Upravo toj temeljnoj, ali iznimno snažnoj likovnoj disciplini posvećena je izložba „Vječna ljepota crteža“, koja se u lipnju 2026. održava u Galeriji Mona Lisa.
Izložba okuplja djela iz kolekcije koja se razvija kao vrijedan presjek hrvatske likovne moderne kroz više od 140 godina, a njezinu važnost u predgovoru ističe Biserka Rauter Plančić. Ona crtež promatra kao drevnu i prvobitnu granu likovnoga umijeća, ali i kao osnovu bez koje nema ni slikarstva, ni kiparstva, ni grafike.
Crtež kao početak umjetničkog jezika
Za razliku od slike koja često nosi raskoš boje i složenost kompozicije, crtež se oslanja na liniju, potez, svjetlo, sjenu i ritam ruke. Upravo u toj prividnoj jednostavnosti krije se njegova posebna snaga. Crta ne postoji u prirodi onako kako postoji predmet ili krajolik. Ona je umjetnikova odluka, znak kojim svijest označava ono što vidi, osjeća ili zamišlja. Zbog toga crtež nije samo pripremni korak prema većem djelu, nego samostalni likovni medij u kojem se jasno vidi umjetnička osobnost.
Kolekcija velikih imena hrvatske umjetnosti
Izložba donosi radove nekih od najvažnijih protagonista hrvatske moderne i umjetnosti 20. stoljeća. Među njima se ističu Vlaho Bukovac, Bela Čikoš Sesija, Menci Clement Crnčić, Josip Račić, Juraj Plančić, Ljubo Babić, Milivoj Uzelac, Krsto Hegedušić, Antun Motika, Oton Gliha, Slavko Kopač, Dušan Džamonja, Edo Murtić, Zlatko Prica, Miljenko Stančić i Dimitrije Popović. Njihovi radovi pokazuju koliko crtež može biti raznolik. U ovoj se kolekciji susreću pejzaži, portreti, aktovi, intimistički prizori, studije, maštovite kompozicije i prizori iz svakodnevnog života.
Od Bukovca do Murtića
Posebnu vrijednost izložbe čini mogućnost da se kroz crtež prati razvoj različitih umjetničkih poetika. Bukovčeva studija nastala tijekom pariškog razdoblja pokazuje akademsku disciplinu i simboličku snagu ranog stvaralaštva, dok Račićev crtež svjedoči o iznimnoj sigurnosti poteza, portretnoj karakterizaciji i osjećaju za svjetlost. Kod Crnčića se prepoznaje snaga pejzaža, mora i hrvatskog Primorja, dok Plančićev akvarel Staroga Grada nosi tišinu rodnog prostora i tragove ranog modernističkog senzibiliteta. U djelima Ede Murtića crtež i boja dobivaju energiju geste, ritma i mediteranskog svjetla.
Ljepota linije koja odolijeva vremenu
Izložba „Vječna ljepota crteža“ podsjeća da crtež nikada nije bio samo tehnička vježba. On je prostor u kojem se najbrže otkriva umjetnikova sigurnost, temperament i način razmišljanja. U vremenu snažne digitalne slike, ovakva izložba vraća pozornost na osnovu likovnog stvaranja. Na papir, liniju, trag ruke i trenutak u kojem umjetnička ideja dobiva svoj prvi vidljivi oblik. Upravo zato ova kolekcija nije samo povijesni pregled važnih autora, nego i poziv da se crtež ponovno promatra kao samostalno, snažno i trajno umjetničko djelo.
