Jedan casting spojio ih je na pet godina: Olga Pakalović i Vladimir Tintor otkrili kako su postali Vesna i Aljoša

Televizijske serije koje uspiju postati dio svakodnevice gledatelja rijetko svoj uspjeh duguju samo dobro osmišljenoj priči. Presudni su likovi u kojima publika prepoznaje vlastite obitelji, odnose, nesporazume i male životne apsurde, ali i glumačka kemija koju je gotovo nemoguće unaprijed isplanirati. Upravo je takva kombinacija tijekom proteklih pet godina obilježila „Kumove“, domaću seriju čiji su Vesna i Aljoša Gotovac postali jedan od prepoznatljivih televizijskih parova.

Uoči povratka serije s novim epizodama Olga Pakalović i Vladimir Tintor vratili su se na sam početak svoje zajedničke priče. Pogledali su prvu zajedničku glumačku probu i prisjetili se castinga, prvog susreta i trenutka u kojem još nitko nije mogao znati da će projekt koji je tek nastajao godinama poslije imati toliko vjernu publiku.

Danas njihova zajednička energija pred kamerama djeluje prirodno, no zanimljivo je da se upravo ta povezanost pojavila već tijekom prvog susreta. Oboje se slažu da su glumački odmah „kliknuli“, dok je Tintora posebno privukao način na koji Pakalović razumije ritam scene, odnos među glumcima i prostor koji partneri ostavljaju jedno drugome. Pakalović je njihov prvi zajednički prizor opisala još jednostavnije, zaključivši kako ih je upravo ta scena spojila kao televizijski bračni par.

Njihov prvi susret pritom nije bio unaprijed dogovorena suradnja dvoje glumaca koji su već znali da će zajedno provesti godine na setu. Tintor je Olgu Pakalović poznavao tek iz viđenja, a kada je ušao u uži izbor nije znao tko će mu biti potencijalna partnerica. Tek kada je na castingu otvorio vrata i ugledao nju, shvatio je s kim će odraditi probu. Danas taj trenutak pamti kao ugodno iznenađenje i priliku koju tada nije očekivao.

Još je zanimljivija priča Olge Pakalović, posebno kada se uzme u obzir koliko je Vesna Gotovac poslije postala važan dio njezina televizijskog rada. Glumica u početku zapravo nije željela snimati seriju jer je smatrala da se nalazi u životnom razdoblju u kojem se ne želi vezati uz takav projekt. Produkcija ju je pozvala na probno snimanje s Tintorom, a upravo je njihova zajednička scena promijenila njezinu prvotnu odluku.

„Ja nisam htjela snimati, mislila sam da to nije period života u kojem ću ja snimati“, prisjetila se Pakalović. Nakon probe ipak je pristala. Ono što je počelo gotovo neobavezno nastavilo se iz sezone u sezonu, a danas o svojoj odluci govori potpuno drukčije te priznaje da bi voljela da „Kumovi“ traju zauvijek.

Upravo taj detalj dobro pokazuje koliko je teško unaprijed procijeniti što će televizijska publika prihvatiti. Ni sami glumci nisu očekivali dugovječnost serije. Tintor je pretpostavljao da bi projekt mogao trajati sezonu i pol ili dvije, dok Pakalović razlog njegova uspjeha danas pronalazi u činjenici da su gledatelji u „Kumovima“ pronašli nešto dovoljno poznato da likove prihvate gotovo kao dio vlastite svakodnevice.

Upravo su nesavršeni likovi jedan od važnih elemenata te bliskosti. Umjesto idealiziranih televizijskih junaka, „Kumovi“ se oslanjaju na karaktere koji imaju vrline, mane, tvrdoglavost, pogrešne procjene i obiteljske odnose koji često postaju izvor i problema i humora. Pakalović ih opisuje kao „sive“ likove, odnosno ljude koji nisu jednodimenzionalno dobri ili loši, zbog čega ih je publici lakše povezati s osobama koje poznaje iz stvarnog života.

Da je ta prepoznatljivost izašla izvan granica televizijskog ekrana, glumci najbolje primjećuju u susretima s gledateljima. Ljudi im prilaze i pojedine likove uspoređuju s članovima vlastitih obitelji, pa tako čuju komentare da je nečija tetka ista Ivka ili da nekoga Vinko podsjeća na vlastitog brata. Za Pakalović i Tintora upravo su takve svakodnevne reakcije potvrda da su toplina, jednostavnost i humor serije pronašli put do publike.

Nakon toliko vremena provedenog u istim ulogama zanimljivo je i pitanje kako glumci gledaju na druge stanovnike Zaglava. Kada bi na kratko mogli zamijeniti svoj lik nekim drugim, Pakalović bi odabrala Ivku jer je doživljava kao karakter sa „sto slojeva“. Tintoru je prvi na pamet pao Vinko, premda je odmah priznao kako se ne bi usudio tvrditi da bi ga mogao odigrati jednako dobro.

Pet godina nakon prve zajedničke probe, priča o Vesni i Aljoši zato djeluje gotovo suprotno od svojih početaka. Pakalović u početku nije planirala ni prihvatiti ulogu, Tintor je očekivao projekt koji bi mogao završiti nakon nekoliko sezona, a danas se oboje vraćaju likovima koji su postali snažno povezani s njihovim televizijskim identitetom.

Možda upravo u tome leži jedan od razloga zbog kojih su „Kumovi“ uspjeli izgraditi toliko stabilan odnos s publikom. Njihovi glumci na početku nisu znali koliko će priča trajati, baš kao što ni njihovi likovi ne djeluju kao ljudi kojima je svaki sljedeći korak unaprijed napisan. Serija se uskoro vraća s novim epizodama, a Vesna i Aljoša nastavljaju priču koja je prije pet godina započela jednom glumačkom probom i odlukom koja je vrlo lako mogla završiti sasvim drukčije.