Kazališni doručak otvara vrata premijeri Wildea: Zagreb postaje središte kazališne refleksije prije „Idealnog muža”
Uoči premijere predstave „Idealan muž” Oscara Wildea u režiji Aleksandra Popovskog i u prijevodu Gorana Čolakhodžića, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu organizira Kazališni doručak kao uvod u novo repertoarno uprizorenje koje spaja klasičnu dramsku baštinu i suvremeni interpretativni pristup, a koji će se održati u utorak, 2. lipnja 2026. godine u 10 sati u Kući Mile Dimitrijević na adresi Mesićeva 19 u Zagrebu, kao specifičan oblik kazališnog susreta koji publici omogućuje ulazak u proces nastanka predstave prije njezina scenskog prikazivanja.
Kazališni doručak osmišljen je kao interaktivan i stručno vođen program koji kroz otvoreni dijalog povezuje publiku s autorima, izvođačima i kazališnim stručnjacima, pri čemu se predstava ne promatra isključivo kao finalni umjetnički proizvod, nego kao složen proces u kojem se prepliću interpretacije, dramaturške odluke, redateljske vizije i teorijska promišljanja, čime se stvara dodatni kontekst za razumijevanje samog djela i njegovih suvremenih značenja. U tom se okviru sudionici susreta upoznaju s različitim razinama nastanka predstave, od dramaturške prilagodbe i prijevodnih rješenja do redateljskih koncepata i glumačkih interpretacija, pri čemu se potiče refleksija o odnosu teksta i izvedbe te o načinu na koji klasični dramski predlošci komuniciraju s današnjim društvenim i kulturnim okolnostima.
Predstava „Idealan muž” Oscara Wildea, premijerno izvedena 3. siječnja 1895. u Londonu, nastaje u kontekstu viktorijanske društvene stvarnosti koju Wilde kritički i ironično secira kroz prepoznatljiv spoj duhovitosti, paradoksa i društvene satire, a u kojoj se pitanja morala, javnog ugleda i privatnih interesa neprestano isprepliću u mreži licemjerja i društvenih očekivanja. Djelo je u hrvatskom kontekstu prvi put izvedeno 1909. godine u prijevodu Milana Šenoe i režiji Josipa Bacha, što ga dodatno pozicionira kao tekst koji već više od stoljeća pronalazi svoje mjesto u domaćem kazališnom prostoru i njegovim interpretativnim transformacijama.
U teorijskom i književnopovijesnom smislu Wilde se promatra kao jedan od ključnih predstavnika engleskog esteticizma, čiji se umjetnički program temelji na ideji autonomije umjetnosti te naglašavanju estetskog iskustva kao dominantnog principa, pri čemu ironija, cinizam i briljantna jezična igra postaju osnovna sredstva kritičkog odnosa prema društvu, a upravo kroz komedije kao što je „Idealan muž” dolazi do izražaja njegova sposobnost da kroz zabavnu i duhovitu formu otvara ozbiljna pitanja o strukturi moći, društvenim normama i ekonomiji odnosa unutar elitnih slojeva.
U tom kontekstu, kako je isticao i Miroslav Krleža u svom promišljanju Wildea, riječ je o autoru koji u svojim djelima prikazuje svijet obilježen nedostatkom časti i moralne dosljednosti, u kojem su novac i društveni utjecaj ključne odrednice ponašanja, dok Antun Gustav Matoš u svom eseju iz 1906. godine dodatno naglašava složenost Wildeove recepcije, ističući kontrast između njegove iznimne književne slave i osobne sudbine obilježene društvenom osudom i pravnim progonima, čime se dodatno otvara prostor za razumijevanje njegove dramske ostavštine u širem kulturno-povijesnom okviru.
O redateljskoj poetici Aleksandra Popovskog, dramaturškim rješenjima Dina Pešuta, prevoditeljskim odlukama Gorana Čolakhodžića te o glumačkim interpretacijama Ane Begić Tahiri i Darije Lorenci Flatz razgovarat će se u okviru programa koji uređuje i moderira Željka Turčinović, pri čemu se naglasak stavlja na procesualnost kazališne umjetnosti, na višeslojnost interpretacije i na otvaranje prostora za stručnu i publiku uključenu raspravu o suvremenim čitanjima klasičnih tekstova.
Ulaz na Kazališni doručak je slobodan, čime se dodatno naglašava njegova javna i inkluzivna dimenzija, kao i namjera Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu da kroz ovakav oblik programa potiče aktivno sudjelovanje publike u kazališnom životu te produbljuje razumijevanje repertoarnih naslova prije njihova scenskog izvođenja, čime se kazalište afirmira kao živi prostor dijaloga, promišljanja i zajedničkog interpretativnog iskustva.
