Krleža kakvog još niste vidjeli: „Glembajevi PROZA, Vol. 2” pretvara ljubav, ironiju i građanski raspad u kazališni spektakl koji briše granicu između publike i scene
Druga ovosezonska premijera u Teatru &TD donosi nastavak autorskog istraživanja Krležina proznog ciklusa Glembajevih u predstavi „Glembajevi PROZA, Vol. 2”, koju potpisuju Saša Božić, Jelena Miholjević i Borna Baletić, a riječ je o projektu koji se nastavlja na prethodno ogoljavanje i scensku dekonstrukciju jedne od najvažnijih književnih obitelji hrvatske moderne, pri čemu se polazi od teksta Miroslava Krleže, ali se on ne tretira kao klasičan dramski predložak nego kao materijal za izvedbeno istraživanje, odnosno kao prostor u kojem se književnost pretvara u performativni čin čitanja, a čitanje samo postaje kazališni događaj u kojem se tekst ne interpretira nego razlaže i ponovno gradi pred publikom.
Premijera je zakazana za četvrtak, 18. lipnja u 20 sati u foajeu Velike dvorane Teatra &TD, dok su reprizne izvedbe najavljene za 19. i 20. lipnja, a produkciju potpisuje De facto u koprodukciji s Teatrom &TD, pri čemu se cijeli projekt pozicionira unutar suvremenih izvedbenih praksi koje brišu granicu između književnosti, kazališta i performansa.
U predstavi igraju Jelena Miholjević i Borna Baletić, koji kroz minimalan scenski okvir razvijaju gustu mrežu odnosa prema Krležinim rečenicama, njihovoj ritmici i ironiji, ali i prema samoj ideji gledanja kao društvenog i psihološkog čina, dok kostimografiju potpisuje Marita Čopo, a oblikovanje svjetla Tomislav Maglečić, pri čemu se vizualni i svjetlosni elementi ne koriste kao dekor nego kao precizni alati koji naglašavaju fragmentarnost i analitičnost izvedbe, a produkciju vodi Ivana Brajdić.
Nakon što je prvi dio ovog autorskog istraživanja otvorio prostor hladne i gotovo laboratorijske analize glembajevske genealogije, drugi dio se usmjerava na dvije Krležine pripovijetke, „Ljubav Marcela Fabera za Lauru Varonigovu” i „Barunicu Lenbachovu”, koje se u izvedbi ne tretiraju kao zatvorene priče nego kao dva psihološka i emocionalna modela ljubavi, pri čemu prvi model prikazuje krhku i idealiziranu, tek nagoviještenu ljubav mladih likova koja se oblikuje kroz projekcije i očekivanja, dok drugi model ulazi u tamniji sloj emocionalnog raspada, u kojem sredovječni likovi doživljavaju ljubavni kolaps i unutarnju prazninu koja se pretvara u psihološku studiju propadanja.
Predstava pritom radikalno odustaje od klasične dramske adaptacije i uvodi koncept „izvedbe čitanja” u kojem glumci ne interpretiraju likove u tradicionalnom smislu nego čitaju Krležin tekst kao da se on događa u trenutku izvedbe, pri čemu se rečenice izgovaraju s mikrofonom u ruci i s naglašenom sviješću o njihovoj konstrukciji, ironiji i ritmu, čime se stvara dojam da se literatura rastavlja pred očima publike, a istodobno ponovno proizvodi kao scenski događaj.
U takvom pristupu publika više nije pozicionirana kao pasivni promatrač nego kao sudionik koji je stalno uključen u proces gledanja, jer se gledanje pretvara u oblik voajerizma, a kazalište u prostor u kojem se intimni odnosi likova izlažu kao javni performans, pri čemu se otvara i pitanje jesu li Krležini likovi doista proživljavali ljubav ili su je oblikovali kao predstavu za nekog zamišljenog promatrača.
Estetski okvir predstave dodatno naglašava taj koncept jer se radi o minimalističkoj scenskoj situaciji u kojoj prostor foajea postaje aktivni dio izvedbe, a svjetlo i kostim služe kao precizni markeri emocionalnih i ritmičkih promjena, dok se cijela struktura oslanja na spajanje salonske proze i elemenata stand-up komike, čime se Krležina visoka, kompleksna rečenica dovodi u kontrapunkt s ironijom i suvremenim izvedbenim jezikom, pa se ozbiljnost i tragedija građanskih odnosa istodobno razgrađuju i reinterpretiraju kroz humor koji ne služi rasterećenju nego analizi i demontaži patetike.
U tom smislu „Glembajevi PROZA, Vol. 2” ne pokušava Krležu približiti publici kroz pojednostavljivanje nego ga zadržava u njegovoj kompleksnosti, ali ga istodobno premješta u izvedbeni okvir koji otvara nove načine čitanja, jer se tekst ne promatra kao zatvoreno književno djelo nego kao živi sustav odnosa, emocija i društvenih obrazaca koji se mogu iznova aktivirati, a cijeli projekt time postavlja pitanje suvremenog gledanja kazališta i književnosti, ali i pitanje same prirode intimnosti u situaciji u kojoj se sve, pa i ljubavni odnosi, nužno odvijaju pod pogledom drugoga.
