Mladi progovaraju o nasilju, pritiscima i usamljenosti: Forum-kazališna predstava „SEEN, AL’ NE VIĐEN“

Forum-kazališna predstava „SEEN, AL’ NE VIĐEN“ posvećena je temama mladih, vršnjačkog nasilja, društvenih i digitalnih pritisaka te osjećaja usamljenosti koji sve češće obilježava odrastanje u suvremenom okruženju. Predstava će biti izvedena u petak, 12. lipnja 2026. godine u 11 sati u Velikoj dvorani Gradske skupštine Grada Zagreba (Ulica sv. Ćirila i Metoda 5), a ulaz je slobodan. Besplatne ulaznice moguće je rezervirati putem e-mail adrese: ameniss@cekate.hr

Riječ je o završnom javnom događaju preventivno-edukativnog projekta usmjerenog na prevenciju vršnjačkog nasilja i jačanje glasa djece i mladih, koji je tijekom višemjesečnog rada okupio učenike šestih, sedmih i osmih razreda Osnovne škole Josipa Račića, Osnovne škole Vrbani i Osnovne škole Prečko, pod vodstvom kazališnog redatelja i voditelja projekta Lovre Krsnika.

Projekt je započeo u veljači 2026. godine, povodom Dana ružičastih majica, međunarodnog dana posvećenog borbi protiv vršnjačkog nasilja. U suradnji s osnovnim školama s područja Trešnjevke – jug, učenici su sudjelovali u nizu edukativno-umjetničkih radionica forum-kazališta, tijekom kojih su se bavili temama nasilja među vršnjacima, socijalne isključenosti, odnosa u školskom okruženju te izazova odrastanja u digitalnom prostoru.

Nositelj projekta je Centar za kulturu Trešnjevka, a program je financiran sredstvima Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba. Kroz strukturirani pedagoško-kazališni proces, forum-teatar korišten je kao alat koji mladima omogućuje aktivno sudjelovanje u analizi društvenih situacija, umjesto pasivnog promatranja.

U središtu metode nalazi se participativni pristup koji učenike potiče na prepoznavanje uloga žrtve, počinitelja i promatrača, ali i na razumijevanje šireg konteksta u kojem se nasilje događa. Kroz scenske improvizacije i rad na stvarnim iskustvima, razvijane su vještine empatije, odgovornog djelovanja te nenasilne komunikacije.

Završna predstava rezultat je višemjesečnog procesa rada te ne počiva na unaprijed zadanom dramskom tekstu. Ona je nastala iz razgovora, osobnih iskustava i promišljanja samih učenika, čime je njihov glas postao temelj sadržaja i strukture izvedbe. Na taj način kazalište postaje prostor u kojem se stvarna iskustva mladih artikuliraju, interpretiraju i otvaraju prema široj javnosti.

Forum-kazalište kao oblik participativne umjetnosti ne nudi gotova rješenja, već otvara prostor za dijalog i zajedničko promišljanje mogućih odgovora na društvene izazove. U fokusu su pitanja odgovornosti pojedinca i zajednice, granica prihvatljivog ponašanja, posljedica isključivanja te načina na koje se nasilje može prepoznati i spriječiti.

Posebna pažnja u projektu posvećena je digitalnom okruženju. Društvene mreže i online komunikacija postali su sastavni dio svakodnevice mladih, no istodobno donose nove oblike pritiska, uspoređivanja i emocionalne izloženosti. Iako su mladi danas neprestano povezani, dostupni i „vidljivi“, to ne znači nužno da se osjećaju prihvaćeno ili emocionalno sigurno.

Iz tog iskustva proizlazi i ključna poruka projekta: današnja generacija često je „seen“ – viđena i izložena – ali istovremeno može ostati „neviđena“ u svojim stvarnim emocijama, potrebama i teškoćama. Upravo ta kontradikcija čini temelj dramaturškog i sadržajnog fokusa predstave.

Simbolički, projekt se odvija i u razdoblju obilježavanja smrti Luke Ritza, čije je ime u javnom prostoru postalo snažan podsjetnik na posljedice nasilja među mladima te na važnost empatije, odgovornosti i međusobnog poštovanja.

Cjelokupan projekt naglašava kako prevencija nasilja ne može biti jednokratna intervencija, već kontinuiran proces izgradnje kulture dijaloga, povjerenja i podrške. U tom kontekstu, sudjelovanje mladih ima ključnu vrijednost jer oni ne samo da identificiraju probleme, već artikuliraju i moguće smjerove promjene.

„SEEN, AL’ NE VIĐEN“ stoga nije isključivo kazališna predstava, već javni poziv na slušanje i razumijevanje. Poziv roditeljima, odgojno-obrazovnim djelatnicima, stručnjacima i donositeljima odluka da prepoznaju iskustva mladih i uključe ih u oblikovanje sigurnijeg i uključivijeg društvenog okruženja.

Na kraju, projekt otvara temeljno pitanje koje nadilazi kazališnu formu i ulazi u prostor društvene odgovornosti: Što mladi danas pokušavaju reći – i jesmo li ih doista spremni čuti?