Nije Grand Prix pripao filmu nego je, pod okriljem noći i među kostima davno umrlih stoljeća, sama smrt obukla festivalsko ruho i tiho sjela na prijestolje ljudske mašte

Dok su se pod kamenim svodovima Velikoga Tabora, ondje gdje se još uvijek u pukotinama zidova taloži vlaga stoljeća i gdje se čini kao da svaka sjenka nosi vlastiti dosje ljudskih zabluda, dijelile Meluzine i uzdizali pobjednici drugoga izdanja Tabor New Frame Film Festivala, malo je tko mogao naslutiti da se iza ceremonijalne fasade festivalskoga sjaja odvija gotovo metafizička smjena straže između onoga što nazivamo filmom i onoga što već odavno nalikuje uznemirujućem katalogu kolektivnih noćnih mora, pa je tako Grand Prix, kao kakav znak nevidljive ruke koja se poigrava ljudskim uvjerenjima, pripao francuskom ostvarenju „Stidljivi bog” redatelja Jocelyna Charlesa, filmu koji ne ulazi u svijest gledatelja kao obična priča, nego kao spora, hladna i neumoljiva groznica od koje čovjek više ne razlikuje vlastitu misao od šapata nepoznatih sila što se navodno skrivaju između kotača vlaka, praznih sjedala i pogleda ljudi koji možda uopće nisu ljudi.

Jer nije riječ samo o dvoje mladih putnika i starici koja se pojavljuje kao slučajna suputnica, nego o onoj zastrašujućoj pukotini u svakodnevici kroz koju, čim čovjek neoprezno proviri, više nikada ne izlazi isti, budući da se banalni razgovor pretvara u nadnaravnu prijetnju, a pitanja o smrti, prolaznosti i onome što se skriva iza posljednjega daha ne dolaze kao filozofske dosjetke salonskih mudraca, nego kao ledeni prsti koji se polako stežu oko vrata svakoga tko je još vjerovao da postoje odgovori koji će ga spasiti od vlastite konačnosti, pa nije čudno što je upravo taj film osvojio žiri koji je u njegovoj smirenosti prepoznao gotovo opasnu sposobnost da gledatelja odvede toliko daleko od sigurnosti razuma da se povratak više ne čini mogućim.

Kada se posljednja festivalska svjetlost ugasila nad Velikim Taborom, ostalo je tek ledeno lice jednoga stidljivog boga koji je bez riječi presudio svim našim uzaludnim pokušajima da umjetnost odvojimo od vlastite smrtnosti

A dok se publika još pokušavala pribrati pred tom neugodnom spoznajom da se najveći užasi često događaju bez ijednog krika, nego u tišini koja odzvanja glasnije od eksplozije, festival je nastavio nizati ostvarenja koja kao da su se urotila protiv svake iluzije kako umjetnost služi utjesi, pa je kineski film „Odgoda” otvorio rane obitelji, identiteta i prihvaćanja, hrvatski „Poluotok” pretvorio običan park u džunglu iz koje svaka grančica prijeti neizrečenim nasiljem, „Naš vrt na kraju svijeta” dokazao da priroda nikada ne zaboravlja ono što ljudi pokušavaju zakopati, španjolski „Nitko ne laje” pokazao kako jedna jedina laž može raznijeti čitav moralni svemir između odrasloga čovjeka i djeteta, dok je švicarski animirani „U lovu” razorio posljednje ostatke uvjerenja da animacija pripada bezazlenosti, pretvorivši alegoriju u gotovo fizički bolno iskustvo.

Kao da je netko među zidovima Velikoga Tabora razapeo samu ljudsku savjest između prolaznosti, fantazme i onoga stidljivoga božanstva koje se skriva u svakom našem pokušaju da objasnimo ono što razum nikada neće imati hrabrosti priznati

I kao da sve to nije bilo dovoljno da nad dvorcem padne sjena kakvu ni najcrnji oblaci ne mogu proizvesti, nagrada publike završila je u rukama britanskoga filma „Blondi”, groteskne povijesne vizije ispričane iz perspektive Hitlerove njemačke ovčarke, pa se čitava završnica festivala pretvorila u sablasni podsjetnik kako se povijest, moć, propaganda i ljudsko ludilo ne gase zajedno s režimima koji su ih proizveli, nego nastavljaju kružiti poput neugasivih duhova kroz umjetnost, kroz sjećanje i kroz nas same, ostavljajući za sobom ono neugodno pitanje koje će svakoga tko je ovih dana kročio u Veliki Tabor pratiti mnogo dulje od trajanja bilo kojega filma: jesmo li doista gledali festivalski program ili nam je, pod krinkom umjetnosti, netko otvorio vrata u prostor iz kojega se čovjek vraća tiši, stariji i beskrajno manje siguran da je svijet koji ga okružuje doista onakav kakvim ga je do jučer smatrao.

Dok su okupljeni slavili film, nitko nije primijetio da je pod hladnim svodom dvorca već odavno započela svečana ceremonija pokopa posljednjih ostataka ljudske sigurnosti, a pobjednik je bio tek njezin najtiši svjedok