Nisu vam potrebni leptirići u trbuhu za strast: Istina o seksu, ljubavi i najvećem mitu koji nam društvo prodaje

Godinama odrastamo uz priče koje nam govore da je romantična ljubav najviši oblik ljudske povezanosti, da se pravi život događa tek kada pronađemo „onu posebnu osobu“ i da je upravo partnerski odnos konačni dokaz naše vrijednosti, sreće i emocionalne ispunjenosti, dok se sve druge vrste bliskosti često promatraju kao nešto manje važno, prolazno ili nepotpuno.

Od filmskih scena u kojima se dvoje ljudi nakon brojnih prepreka konačno pronalaze, preko pjesama koje idealiziraju vječnu ljubav, pa sve do društvenih očekivanja koja gotovo neprimjetno oblikuju naše odluke, stalno dobivamo istu poruku – ljubav je cilj, a sve ostalo samo je put prema njoj.

Upravo se u toj duboko ukorijenjenoj društvenoj slici skriva pojam amatonormativnosti, odnosno skup pretpostavki prema kojima se romantična, najčešće monogamna i ekskluzivna veza smatra prirodnim životnim ciljem svake osobe, dok se ljudi koji ne žele takav oblik odnosa često prikazuju kao usamljeni, nezreli ili kao da im nešto nedostaje. Amatonormativnost djeluje poput nevidljivog scenarija koji većina ljudi usvaja bez preispitivanja, stvarajući uvjerenje da bez romantične ljubavi nikada ne možemo biti potpuno sretni, ostvareni ili emocionalno ispunjeni.

No, ljudska priroda mnogo je složenija od jedne univerzalne ljubavne priče i način na koji doživljavamo bliskost, želju i seksualnost razlikuje se od osobe do osobe, zbog čega možda najvažnije pitanje nije moramo li voljeti nekoga da bismo uživali u seksualnom iskustvu, nego zašto smo stoljećima učeni da jedno bez drugoga gotovo ne može postojati.

Seks i ljubav: moraju li uvijek dolaziti u istom paketu?

U mnogim kulturama još uvijek postoji uvjerenje da je seks najvrjedniji, najdublji ili emocionalno „ispravan“ tek kada je povezan s ljubavlju, predanošću i romantičnom povezanošću, pa se seksualni odnosi bez romantičnih osjećaja često pogrešno prikazuju kao prazni, površni ili manje značajni. Takav pogled zanemaruje činjenicu da ljudi intimnost doživljavaju na različite načine i da ono što jednoj osobi predstavlja duboku emocionalnu povezanost drugoj može predstavljati slobodu, istraživanje vlastite seksualnosti ili jednostavno trenutak zadovoljstva i bliskosti bez dugoročnih očekivanja.

Za neke ljude ljubav doista može dodatno obogatiti seksualno iskustvo jer osjećaj sigurnosti, povjerenja i emocionalne povezanosti može stvoriti prostor u kojem se osoba osjeća potpuno prihvaćeno i slobodno. Kada postoji duboka privrženost, seks može postati produžetak emocionalne povezanosti, način komunikacije bez riječi i iskustvo koje spaja tijelo i osjećaje na vrlo poseban način.

Ipak, ljubav nije jedini put prema zadovoljstvu niti je romantična povezanost obavezni uvjet da bi seksualno iskustvo bilo vrijedno. Seksualna želja, privlačnost i užitak mogu postojati i izvan romantične veze, a takva iskustva nisu manje stvarna samo zato što nisu dio klasične ljubavne priče kakvu često gledamo na ekranima. Kada osoba poznaje vlastite želje, razumije svoje granice i ulazi u odnos uz međusobni pristanak i poštovanje, seksualnost može biti potpuno legitimni oblik osobnog izražavanja.

U tom kontekstu važnu ulogu imaju i proizvodi koji ljudima omogućuju istraživanje vlastitog tijela i užitka, poput intimnih dodataka koje razvija LELO, među kojima se nalazi i vibrator LELO INA™ Thrust, koji je osmišljen kako bi korisnicima omogućio istraživanje vlastitih potreba bez osjećaja srama ili krivnje. Briga o vlastitom zadovoljstvu nije znak sebičnosti, nego dio zdravog odnosa prema vlastitom tijelu, željama i granicama.

Želja nije isto što i ljubav: ono što nam znanost otkriva o privlačnosti

Jedan od razloga zbog kojih često pogrešno povezujemo ljubav i seksualnu želju jest činjenica da ih društvo često prikazuje kao nerazdvojne pojmove, iako su oni zapravo različiti aspekti ljudskog iskustva. Želja može postojati bez romantične ljubavi, baš kao što ljubav može postojati bez snažne seksualne privlačnosti, a razumijevanje te razlike može nam pomoći da prestanemo vlastite osjećaje promatrati kroz stroga pravila koja nam nisu uvijek prirođena.

Seksologinja i autorica Valérie Tasso u svojim istraživanjima ljudske seksualnosti naglašava upravo tu složenost ljudske želje, koja nije jednostavan mehanizam s jasnim pravilima, nego promjenjiv i individualan proces koji se mijenja kroz vrijeme, iskustva i životne okolnosti.

Istraživanja koja se bave ljudskom seksualnom željom pokazuju da privlačnost i želja nisu ista stvar, jer možemo osjećati fizičku ili seksualnu privlačnost prema nekome bez potrebe da s tom osobom gradimo romantičan odnos. Jednako tako, činjenica da osoba osjeti želju prema nekome izvan postojećeg odnosa ne znači automatski nedostatak ljubavi ili nevjeru, nego pokazuje prirodnu složenost ljudskih emocija i nagona.

Veliki mit koji amatonormativnost često podržava jest ideja da bi osoba u sretnoj vezi trebala osjećati želju isključivo prema partneru, kao da ljubav automatski briše sve druge oblike privlačnosti. Međutim, ljudska seksualnost nije tako jednostavna, a osjećaji privlačnosti mogu postojati paralelno s ljubavlju, predanošću i poštovanjem prema osobi s kojom dijelimo život.

Jednako je važno razumjeti da libido nije uvijek konstantan i da promjene u seksualnoj želji nisu znak da je nešto pogrešno. Tijekom života postoje razdoblja kada je želja snažnija, ali i ona kada gotovo potpuno nestaje, a takve promjene ne znače nužno kraj odnosa, gubitak privlačnosti ili emocionalni neuspjeh. Ljudsko tijelo i um nisu strojevi koji uvijek rade istim intenzitetom, nego živi sustavi koji reagiraju na stres, promjene, iskustva i unutarnje stanje.

Vrijeme je da prestanemo mjeriti vlastitu vrijednost romantičnim statusom

Ljubav je jedan od najljepših aspekata ljudskog iskustva, ali nije jedini izvor smisla, sreće i povezanosti, jer ljudski odnosi postoje u mnogo različitih oblika koji mogu biti jednako duboki, važni i ispunjavajući. Prijateljstva, obiteljske veze, emocionalne povezanosti, prolazne strasti, neobavezni susreti i različiti modeli odnosa poput poliamorije pokazuju koliko je ljudska bliskost široka i raznolika.

Kada prestanemo promatrati seks kroz ograničavajuću ideju da njegova vrijednost ovisi isključivo o romantičnoj ljubavi, otvaramo prostor za zdraviji odnos prema vlastitim željama i potrebama. Umjesto da se pitamo jesmo li dovoljno „ispravni“ zato što naše iskustvo ne izgleda poput filmske ljubavne priče, možemo se pitati osjećamo li se sigurno, poštovano i slobodno u vlastitim izborima.

Najvažniji elementi svakog intimnog iskustva nisu društvena očekivanja, savršeni scenariji ili unaprijed definirani oblici ljubavi, nego međusobni pristanak, ugoda, povjerenje i osobni osjećaj zadovoljstva. Neki će pronaći najveću sreću u dugotrajnoj romantičnoj vezi, neki u slobodnijim oblicima odnosa, a neki će uživati u vlastitoj seksualnosti bez potrebe da je povežu s ljubavnom pričom.

Jer čovjek nije nepotpun zato što nije zaljubljen, baš kao što ljubav nije manje vrijedna zato što nije jedini izvor sreće. Prava sloboda počinje onda kada prestanemo živjeti prema tuđim scenarijima i počnemo razumijevati vlastite želje, granice i potrebe bez srama, krivnje i straha od osude.