NITKO NIJE OČEKIVAO OVAKAV KAOS USRED ZAGREBA: Ljudi stoje u redovima, kokteli se toče do ponoći, a jedan desert postao je apsolutni hit ljeta

Postoje dani kada grad prestaje biti grad i postaje peć, golema kamena utroba koja pod podnevnim suncem diše vrelinom, kada asfalt isparava kao rastopljeni metal, kada tramvaji prolaze kao usijane kutije pune umornih ljudi, a drvoredi, parkovi i pročelja starih kuća stoje pod nebom koje više ne daje sjenu nego pritisak, i upravo u takvom Zagrebu, u tjednu u kojem je toplinski val razapeo svoje užareno platno iznad krovova Donjega grada, Trg Josipa Jurja Strossmayera otvorio je svoja stabla, svoju travu i svoje večernje povjetarce te se pretvorio u Fuliranje Summer Oasis, ljetnu pozornicu na kojoj se glad, žeđ, glazba i gradska potreba za bijegom susreću u jednom velikom, živom i neprekidnom urbanom prizoru.

Jer grad tijekom ljeta postaje drukčije biće. Njegove fasade usporavaju, njegovi se stanovnici skrivaju iza spuštenih roleta i klimatiziranih prostora, a trgovi ostaju prazni poput kazališta nakon predstave. Međutim, od 29. lipnja do 5. srpnja Strossmayerov trg ponovno je dobio onu gotovo mediteransku sposobnost okupljanja ljudi, onu starinsku funkciju gradskog salona u kojem se susreću različiti jezici, različiti mirisi, različite generacije i različite potrebe, pa se između krošnji i glazbe, između kućica i stolova, između čaša koje se magle od leda i tanjura iz kojih izlazi para, događa ono što suvremeni grad rijetko uspijeva proizvesti – osjećaj zajedničkog vremena.

Već prvoga dana postalo je jasno da Fuliranje nije tek gastronomska manifestacija niti privremeni sajam hrane, nego svojevrsna urbana geografija okusa u kojoj se u nekoliko stotina koraka prelazi put od azijskih tržnica do talijanskih trattorija, od američkih burger barova do meksičkih uličnih kuhinja, od libanonskih začina do korejskih aroma, pri čemu Zagreb, grad između Save i Medvednice, na nekoliko dana postaje luka u koju pristaju okusi cijeloga svijeta.

Kod Instituta za burgere, gdje Mate Janković i dalje s gotovo zanatskom preciznošću gradi svoju filozofiju jednostavnog, ali ozbiljnog zalogaja, predstavljen je novi Pesto Smash, burger koji ne pokušava impresionirati agresivnošću sastojaka nego ravnotežom, pa se domaća junetina, cheddar, svježa majoneza od češnjaka, namaz od sira, bosiljak, tostirane bučine sjemenke, rikola i cherry rajčice spajaju u sklad koji djeluje gotovo orkestralno, kao da svaki sastojak čeka svoj red da se javi, a da pritom nijedan ne nadjača onaj drugi.

Nedaleko od toga, na kućici Tres Tacos by Mario Mihelj, Latinska Amerika dolazi u grad ne kao egzotična razglednica nego kao snažan, direktan i pomalo buntovan zalogaj u kojem kozice, piletina i pulled pork, zajedno sa salsama, svježim začinima i kiselinama koje bude nepce, stvaraju onu vrstu ulične hrane koja se ne konzumira usput, nego ostavlja trag, pa čovjek već nakon posljednjeg zalogaja razmišlja o sljedećem.

Prvi nastup Toma Gretića na Fuliranju donosi možda i najširu geografiju okusa, jer se na njegovoj kućici susreću Bliski istok, Daleki istok i jugoistočna Azija, pa se libanonski kebab, korejska hrskava piletina i tajlandski Phanaeng curry pojavljuju kao tri različite priče o začinima, teksturama i toplini, tri različita kontinenta koja se susreću na nekoliko četvornih metara i potvrđuju kako suvremena gastronomija više ne poznaje granice nego samo dobre ideje.

U Jellyfish in Spaceu ponovno vlada onaj razigrani kaos suvremenoga fusiona u kojem se tuna susreće s rižinim taquitom, kimchi ulazi u tacos, a bao peciva nose trganu puretinu, svinjetinu i surimi rakove, pa se između ozbiljne tehnike i gotovo dječje zaigranosti rađa hrana koja je istodobno i gastronomski eksperiment i festivalska zabava.

A onda dolazi slatko, ono bez čega nijedan ljetni festival ne može opstati, jer pod temperaturama koje prelaze granicu podnošljivoga čovjek traži hladnoću i utjehu, pa Juraj Klepić na kućici Gdje je Jura? donosi svoju verziju slavnog njujorškog banana pudinga, obogaćenog sladoledom koji original ne poznaje, ali koji zagrebačka ljetna stvarnost očito zahtijeva, stvarajući desert koji nije samo slastica nego kratkotrajni bijeg od vrućine.

Talijanski trenutak večeri pripada Enesu Hrnjiću i njegovoj Omertà pizzi, gdje dugo fermentirano tijesto, lagano poput zraka i istodobno dovoljno snažno da nosi slojevite nadjeve, postaje pozornica za mortadelu, culatello, burratu, smokvu i lješnjake, pa čovjek, makar se nalazio usred glasnoga festivala, zatvara oči i na trenutak zaboravlja gdje se nalazi.

Papoy Munch and Brunch, koji se prvi put pojavljuje na Fuliranju, vraća publiku poznatim okusima palačinki, ali ih istodobno pretvara u suvremenu festivalsku poslasticu, dok se Frozen banana pokazuje gotovo idealnim odgovorom na gradsku žeđ, na umor i na onu ljetnu potrebu da se barem na nekoliko minuta čovjek rashladi.

No Fuliranje nije samo pitanje hrane. Gradovi nikada nisu živjeli od tanjura nego od ljudi koji oko njih sjede. Zato se s prvim sumrakom pale svjetla, otvaraju koktel-barovi i započinje drugi život trga. Filip Lipnik kreira koktele za Mojito Central Bar, među kojima se posebno izdvaja onaj s lubenicom, hladan, lagan i gotovo proziran poput ljetne večeri, dok Ginglebells svojim autorskim kombinacijama potvrđuje da i piće može biti dio festivalske priče.

Kako noć odmiče, Strossmayerov trg postupno se pretvara u plesni podij, pa DJ-evi, retro večeri, techno ritmovi, funky setovi i party koncepti preuzimaju prostor koji je nekoliko sati ranije pripadao gastronomiji. Ležaljke na travi, razgovori pod krošnjama, čaše koje se ponovno pune i glazba koja se miješa s toplim noćnim zrakom stvaraju onu rijetku situaciju u kojoj se Zagreb, makar nakratko, ponaša poput velikoga mediteranskog grada.

U vremenu kada se gradovi često prazne, kada ljudi bježe prema moru i kada se ljeto u kontinentalnim sredinama doživljava kao razdoblje privremenog mirovanja, Fuliranje Summer Oasis pokazuje da središte Zagreba može postati mjesto susreta, putovanja i užitka. Pod stablima Strossmayerova trga, između mirisa pečenoga mesa, začina, koktela i glazbe, događa se ono što suvremeni čovjek traži više nego ikada – nekoliko sati bez žurbe, nekoliko sati bez ekrana i nekoliko sati tijekom kojih grad ponovno pripada ljudima.