Od Cannesa do Berlina: 7 filmova koje morate pogledati – regionalne priče koje su osvojile svjetske festivale

Program U fokusu i ove godine donosi izbor filmova koji su svojim autorskim rukopisom, tematskom hrabrošću i specifičnim pogledom na savremeni svijet već privukli pažnju publike i kritike na nekim od najznačajnijih filmskih festivala. Riječ je o selekciji koja povezuje različite kinematografije, generacije autora i filmske poetike, ali ih objedinjuje snažan osjećaj autorske slobode.

Filmovi okupljeni u ovogodišnjem programu dolaze iz različitih društvenih i kulturnih sredina, govore o prošlosti i sadašnjosti, intimnim lomovima i velikim društvenim promjenama, a njihova vrijednost upravo je u tome što poznate teme ne predstavljaju na očekivan način.

Selektorica programa Elma Tataragić ističe da ovogodišnju selekciju karakteriše izrazita raznolikost, jer se među odabranim naslovima nalaze filmovi epohe, intimne drame, politički angažovana ostvarenja i filmovi koji stvarnost posmatraju kroz humor, apsurd i nadrealne situacije. Posebnu vrijednost programa vidi u činjenici da svaki od odabranih filmova posjeduje prepoznatljiv autorski glas. Upravo ta osobenost čini ovogodišnji program U fokusu svojevrsnim presjekom savremenog evropskog i regionalnog autorskog filma, u kojem se granice između lokalnih priča i univerzalnih tema neprestano pomjeraju.

Među najzanimljivijim naslovima nalazi se rumunski film „3 dana u rujnu“, reditelja Tudora Giurgiua, koji kroz priču o ženi čiji se život ruši neposredno pred vjenčanje gradi neobičnu kombinaciju drame, komedije i apsurda. Bianca, suočena s pojavom ljubavnice svog budućeg supruga, napušta svijet u kojem je do tog trenutka živjela i kreće u svojevrsnu noćnu odiseju kroz napušteno ljetovalište. Ono što počinje kao trenutak ličnog poniženja postepeno prerasta u oslobađajuće iskustvo u kojem junakinja prvi put pokušava preuzeti kontrolu nad vlastitim životom.

Giurgiu se pritom oslanja na karakterističnu sposobnost rumunskog novog vala da ozbiljne društvene i egzistencijalne teme prožme suhim humorom, apsurdom i situacijama koje istovremeno mogu biti smiješne i nelagodne. Film ne tretira raspad veze samo kao privatnu tragediju, već kao trenutak u kojem pojedinac može odbaciti uloge koje mu je nametnula okolina. Njegovo festivalsko predstavljanje na Rotterdamu dodatno potvrđuje mjesto koje zauzima unutar savremenog evropskog autorskog filma.

Posebno mjesto u programu zauzima „Majka“, film Teone Strugar Mitevске koji se vraća u Kalkutu 1948. godine i prati Terezu u trenutku koji će odrediti njen dalji životni put. Umjesto tradicionalnog biografskog prikaza istorijske ličnosti, rediteljica se fokusira na unutrašnju dilemu žene koja se nalazi između institucionalnog života, ličnih ambicija, vjere i poziva koji doživljava kao viši smisao. Tereza čeka pismo koje bi joj omogućilo da napusti postojeći samostan i osnuje novu kongregaciju, ali upravo kada se čini da je njen put jasno određen, pojavljuju se pitanja koja dovode u sumnju ono u šta je do tada vjerovala.

U naslovnoj ulozi nalazi se Noomi Rapace, čija interpretacija dodatno naglašava ljudsku dimenziju lika. Film tako ne pokušava jednostavno ponuditi odgovor na pitanje ko je bila Tereza, već istražuje složeni prostor između vjere, sumnje, želje za djelovanjem i potrebe da se vlastiti život podredi određenom cilju. „Majka“ je predstavljena na Venecijanskom filmskom festivalu, čime se još jednom potvrđuje međunarodni značaj filma Teone Strugar Mitevske i njegov potencijal da lokalnu i istorijsku priču pretvori u univerzalnu dramu o izboru i odgovornosti.

Na sasvim drugačijem polu nalazi se „Najusamljeniji čovjek u gradu“, ostvarenje austrijskog autorskog dvojca Tizze Covi i Rainera Frimmela. Njegov glavni junak Al Cook, blues muzičar koji je nekada živio ispunjen život, sada je gotovo potpuno zatvoren u prostoru prepunom predmeta, uspomena, ploča, knjiga i videokaseta. Njegov stan i podrumski studio postaju svojevrsni arhiv prošlosti, mjesto u kojem je vrijeme prestalo da funkcioniše na isti način kao u svijetu izvan njegovih zidova.

Međutim, ta izolacija više nije samo lični izbor. Kada kompanija za nekretnine odluči srušiti njegov dom, Al je prisiljen napustiti posljednje mjesto koje ga povezuje s vlastitim životom. U toj priči rušenje kuće postaje mnogo više od pitanja nekretnine, jer predstavlja simbol nestajanja jednog svijeta i sukoba između individualnog sjećanja i neumoljive logike savremenog grada. Film kroz intimnu priču govori o usamljenosti, starenju, gubitku i društvu koje često nema strpljenja za ljude i prostore koji se ne uklapaju u njegovu novu ekonomsku logiku.

Sličan osjećaj društvenog pritiska, ali u potpuno drugačijem kontekstu, prisutan je u filmu „Obećani prostori“ Ivana Markovića. Smješten u prostor savremene Kambodže, film prati Sokun i Sedu, dvoje ljudi koji se na različite načine suočavaju s idejom boljeg života. Dok Sokun napušta prenapučenu radničku spavaonicu i odlazi među kolege koji su utočište pronašli u nedovršenom neboderu, Seda se useljava u stan koji je dugo iščekivala. Međutim, ono što je trebalo predstavljati ostvarenje životnog sna ubrzo počinje otkrivati svoju prazninu.

Veliki stambeni kompleks u kojem Seda postaje prva i jedina stanarka istovremeno djeluje kao obećanje budućnosti i kao prostor izolacije. Marković tako kroz arhitekturu i svakodnevicu svojih likova govori o ekonomskim razlikama, migraciji, radu i društvenom razvoju koji ne znači nužno i veću bliskost među ljudima. Nedovršene zgrade i luksuzni stanovi postaju dvije strane iste priče o svijetu u kojem se prostor proizvodi brže nego što ljudi u njemu uspijevaju pronaći osjećaj pripadnosti. Film je prikazan na Cannesu, čime je njegova lokalna priča dobila širi međunarodni kontekst.

Istorijskom atmosferom i mračnom pričom iz sedamnaestog stoljeća izdvaja se film „Rose“ Markusa Schleinzerа. Radnja nas vodi u izolovano protestantsko selo u kojem se pojavljuje misteriozni vojnik koji tvrdi da je nasljednik davno napuštenog imanja. Na prvi pogled djeluje kao čovjek koji želi pronaći svoje mjesto među seljacima. Svojom skromnošću, radom i religioznošću postepeno zadobija njihovo povjerenje, ali iza njegove potrebe za prihvatanjem nalazi se pažljivo konstruisana laž.

Schleinzer kroz ovu priču stvara atmosferu nepovjerenja i moralne neizvjesnosti, istražujući način na koji zajednica prihvata pojedinca kada on uspije ispuniti njena očekivanja. Istovremeno, film se može posmatrati i kao priča o identitetu, pripadanju i potrebi čovjeka da se predstavi onakvim kakvim ga drugi žele vidjeti. Iako je smješten u daleku istorijsku epohu, „Rose“ upravo kroz tu udaljenost otvara pitanja koja ostaju savremena, posebno pitanja o manipulaciji, vjerovanju i granici između istine i društveno prihvatljive predstave.

Potpuno drugačiji svijet donosi grčko ostvarenje „Škola za sirene“, rediteljice Konstantine Kotzamani. Film nas vodi u neobični japanski internat u kojem se tinejdžerke obučavaju da postanu profesionalne sirene. Sedamnaestogodišnja Akame prolazi kroz intenzivan proces treninga u kojem mora naučiti kontrolisati dah, nastupati pred publikom i kretati se u neposrednoj blizini morskih pasa. Iza fantastičnog koncepta krije se priča o odrastanju, tijelu, želji, pritisku očekivanja i pokušaju mlade osobe da pronađe vlastiti glas.

Metamorfoza kroz koju prolazi Akame nije samo fizička niti je ograničena na njen profesionalni identitet. Ona istovremeno predstavlja proces sazrijevanja i otkrivanja vlastite seksualnosti, prve ljubavi i odnosa prema svijetu koji od nje očekuje da bude ono što je unaprijed određeno. Kotzamani koristi fantastični okvir kako bi progovorila o stvarnim problemima odrastanja, dok se granica između stvarnosti i bajke postepeno briše. Prikazivanje na Cannesu potvrđuje festivalski potencijal filma koji kroz izrazito vizuelan i neobičan koncept govori o iskustvima koja su univerzalna.

Politički najdirektniji film u programu svakako je „Žuta slova“ Ilkera Çataka, drama koja posljedice političkog pritiska prikazuje kroz intimnu priču bračnog para. Aziz, univerzitetski profesor, dobija obavijest o otkazu, a situacija postaje još teža kada isto pismo primi njegova supruga Derya, poznata glumica. Njih dvoje zbog svojih stavova ostaju bez društvene i finansijske sigurnosti i prisiljeni su vratiti se u dom Azizove majke.

Film pritom ne tretira političku represiju kao apstraktan problem, već pokazuje kako ona ulazi u svakodnevni život i mijenja odnose među ljudima. Gubitak posla postaje gubitak sigurnosti, političko opredjeljenje postaje pitanje egzistencije, a brak se suočava s pritiskom koji njegovi protagonisti nisu mogli predvidjeti. „Žuta slova“ zbog toga istovremeno funkcioniše kao politička drama i kao intimna priča o dvoje ljudi koji pokušavaju sačuvati dostojanstvo u okolnostima koje ih neprestano guraju prema granici izdržljivosti. Film je prikazan na Berlinalu, gdje je dodatno potvrđena njegova pozicija u savremenom evropskom političkom filmu.

Ono što povezuje svih sedam naslova nije zajednička estetika niti jedinstvena tema, nego način na koji njihovi autori odbijaju ponuditi jednostavna rješenja. U jednom filmu lična prevara postaje početak oslobođenja, u drugom vjerska odluka prerasta u duboku unutrašnju krizu, dok se u trećem rušenje jednog doma pretvara u priču o nestajanju čitavog životnog svijeta. Negdje su neboderi simbol ekonomskog razvoja i usamljenosti, drugdje istorijsko selo postaje prostor manipulacije, dok fantastični internat omogućava priču o odrastanju. U „Žutim slovima“ politički pritisak napokon dobija lice svakodnevnog čovjeka koji pokušava sačuvati porodicu i vlastita uvjerenja.

Upravo zbog toga program U fokusu 2026. može se posmatrati kao svojevrsna mapa savremenog autorskog filma. Njegovi filmovi putuju od Rumunjske preko Sjeverne Makedonije, Austrije, Srbije i Kambodže do Grčke, Njemačke i drugih evropskih produkcijskih sredina, ali istovremeno pokazuju da geografske granice sve manje određuju teme kojima se savremeni film bavi. Usamljenost, politički pritisak, gubitak doma, potraga za identitetom, odrastanje, vjera i potreba za pripadanjem pojavljuju se u različitim kulturama, ali svaki autor pronalazi vlastiti način da ih učini prepoznatljivim.

Činjenica da su filmovi iz programa prikazani na festivalima kao što su Venecija, Rotterdam, Berlin i Cannes dodatno govori o njihovoj međunarodnoj relevantnosti. Međutim, njihova vrijednost ne proizlazi samo iz festivalskih priznanja i prestižnih selekcija. Ono što ih čini važnim jeste njihova sposobnost da iza velikih tema pronađu konkretne ljude i njihove male, često bolne i kontradiktorne priče. U tome se nalazi i najveća snaga ovogodišnjeg programa: umjesto jednog pogleda na savremeni svijet, U fokusu 2026. donosi sedam različitih perspektiva koje zajedno stvaraju složenu sliku vremena u kojem živimo.