Prag, Pariz, Istanbul i Odesa kroz objektiv jednog od naših najvažnijih fotografa: U Laubu stiže izložba koju vrijedi vidjeti

Lauba – Kuća za ljude i umjetnost predstavlja izložbu jednog od najvažnijih hrvatskih suvremenih fotografa, Stanka Abadžića, čiji prepoznatljivi crno-bijeli fotografski jezik već desetljećima istražuje odnos čovjeka, grada, vremena i sjećanja.

Izložba donosi fotografije okupljene oko knjige „100 fotografija“, svojevrsne sinteze Abadžićevih dosadašnjih ciklusa i monografija. Od Praga, koji je snažno odredio njegov fotografski senzibilitet, preko Budimpešte, Berlina i Pariza, do Istanbula, Marmarisa i Odese, fotografije stvaraju osobni atlas gradova u kojima prostor nikada nije samo prostor. Grad kod Abadžića postaje atmosfera, iskustvo i stanje duha.

Njegova kamera ne traži spektakl. Naprotiv, Abadžić pažnju usmjerava prema onome što često ostaje na rubu pogleda – gesti, sjeni, prolazniku, praznom prostoru, slučajnom susretu ili trenutku tišine. U njegovim fotografijama svakodnevica poprima gotovo filmsku kvalitetu, dok reducirana kompozicija i snažan odnos svjetla i sjene otvaraju prostor za osobnu interpretaciju.

„Ne fotografira ono što vidi, nego ono što želi sačuvati“ – jedna je od ključnih misli koja opisuje njegov pristup fotografiji. Njegovi gradovi nisu razglednice niti dokumentarni zapisi određenog mjesta i vremena. Oni su fragmenti osobnog i kolektivnog sjećanja.

Posebnu težinu nosi serija fotografija Odese, snimljenih neposredno prije početka rata. Gledane iz današnje perspektive, te fotografije dobivaju novo značenje: svakodnevni prizori, ulice i ljudi postaju svjedočanstvo svijeta koji će se uskoro promijeniti. Upravo u toj sposobnosti fotografije da naknadno promijeni naše čitanje stvarnosti nalazi se jedna od najvećih vrijednosti Abadžićeva rada.

Prag, Budimpešta, Berlin, Pariz, Istanbul, Marmaris i Odesa, ali i Lisabon, Tallinn, Taškent, Gibellina, Venecija i Beograd, u Abadžićevom se opusu ne pojavljuju kao geografske točke. Oni su emotivne koordinate – mjesta kroz koja fotograf promatra svijet, ali i samoga sebe.

Abadžić pritom zauzima poziciju flâneura, tihog promatrača koji grad ne osvaja, nego ga osluškuje. Njegovi su prizori lišeni potrebe za objašnjavanjem. Fotografija ostaje otvorena, dovoljno tiha da u nju gledatelj može upisati vlastito iskustvo.

U vremenu u kojem smo svakodnevno preplavljeni slikama, Abadžićeve fotografije djeluju gotovo suprotno od te vizualne buke. One traže usporavanje. Pogled. Zadržavanje. Pamćenje.

„100 fotografija“ zato nije samo pregled dosadašnjeg rada Stanka Abadžića, nego i potvrda kontinuiteta jedne izrazito osobne fotografske poetike – poetike u kojoj su svjetlo i sjena, prisutnost i odsutnost, čovjek i grad u neprekidnom dijalogu.

Izložba u Laubi poziva upravo na takav pogled: sporiji, pažljiviji i osobniji.