Roditelji moraju odlučiti koje će dijete spasiti, a koje žrtvovati: Hrvatska drama koja je osvojila regiju sada stiže i u Srbiju!

Drama „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” hrvatskog dramatičara Ivora Martinića, koja je od zagrebačke praizvedbe u veljači prošle godine pronašla put do kazališnih pozornica izvan Hrvatske, dobit će i svoju prvu profesionalnu produkciju u Srbiji. Premijera je najavljena za petak, 16. listopada 2026. godine, u 20 sati, na Velikoj sceni Narodnog pozorišta „Toša Jovanović” u Zrenjaninu, u režiji Dajane Josipović. Riječ je o novom uprizorenju teksta koji se bavi obiteljskim odnosima, teškoćama međusobne komunikacije i pitanjima koja ljudi godinama izbjegavaju postaviti jedni drugima, premda upravo odgovori na njih određuju način na koji žive zajedno.

Zrenjaninska premijera dolazi u trenutku kada Martinićeva drama već ima međunarodni kazališni život. Nakon praizvedbe u Zagrebačkom kazalištu mladih 14. veljače 2025. godine, u režiji Aleksandra Švabića, tekst je privukao pozornost kazališta iz drugih europskih zemalja, a profesionalne produkcije ostvarene su u Poljskoj te Bosni i Hercegovini. Srbijanska produkcija nastavlja taj niz, dok su nova uprizorenja najavljena u Argentini, Španjolskoj, Urugvaju, Meksiku, Francuskoj i Sloveniji. Takav razvoj posebno je zanimljiv zbog same prirode drame, koja se gotovo u cijelosti oslanja na međuljudske odnose, razgovor i šutnju, odnosno na situacije koje nisu vezane uz jednu državu, jezik ili društveno okruženje.

U središtu Martinićeva teksta nalazi se obitelj čiju svakodnevicu iznenada narušava pitanje iz državnog formulara namijenjenog postupanju u slučaju katastrofe. Ono što bi trebalo biti administrativna formalnost pretvara se u povod za razgovor koji članovi obitelji nisu spremni voditi. Naizgled jednostavna situacija postupno otvara prostor za suočavanje s odlukama iz prošlosti, neispunjenim očekivanjima i osjećajima koji su dugo ostajali neizgovoreni. Obiteljski stol, mjesto za kojim bi ljudi trebali razgovarati o svakodnevnim stvarima, postaje prostor u kojem više nije moguće izbjeći pitanja o međusobnoj odgovornosti i granicama bliskosti.

Martinić pritom polazi od prepoznatljive obiteljske situacije u kojoj ljudi mogu provesti godine jedni pokraj drugih, a da pritom nikada otvoreno ne razgovaraju o onome što ih najviše opterećuje. Šutnja u takvim odnosima nije nužno posljedica nedostatka osjećaja ili nezainteresiranosti. Ona može nastati iz straha od sukoba, želje da se očuva privid obiteljskog mira ili uvjerenja da je neke stvari bolje ostaviti neizgovorenima. Međutim, kada se izbjegavanje razgovora pretvori u dugogodišnji obrazac ponašanja, čak i naizgled bezazleno pitanje može pokrenuti niz reakcija koje nadilaze njegov prvotni smisao.

Sam naslov drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” vrlo precizno određuje njezinu početnu situaciju. U njemu nema najave velikog događaja, dramatičnog sukoba ili izvanrednih okolnosti. Pred gledateljem su tri člana obitelji, jedan stol i šutnja koja traje dovoljno dugo da prestane biti obična stanka u razgovoru. Upravo takva jednostavnost omogućuje da se pozornost usmjeri na ono što se događa između ljudi koji se dobro poznaju, ali čiji međusobni odnosi nisu nužno iskreni ili jednostavni. U obiteljima se često podrazumijeva da bliskost proizlazi iz zajedničkog života, iako zajednički prostor i dugogodišnje poznavanje ne jamče međusobno razumijevanje.

Pitanje iz državnog formulara u toj je priči posebno zanimljiv dramaturški postupak jer u intimni prostor obitelji uvodi vanjski, administrativni zahtjev. Državni dokument pretpostavlja da se na određena pitanja mogu dati jasni i nedvosmisleni odgovori, dok obiteljski odnosi počivaju na iskustvima koja se teško mogu svesti na jednu odluku. Formular traži odgovor, a članovi obitelji suočavaju se s činjenicom da ni sami možda ne znaju što doista misle jedni o drugima. Time se običan birokratski postupak pretvara u situaciju u kojoj se otkrivaju razlike između onoga što ljudi javno govore, onoga što privatno osjećaju i onoga što su spremni priznati svojim najbližima.

U takvom dramaturškom okviru katastrofa ne mora biti samo događaj koji prijeti izvana. Ona se može razumjeti i kao mogućnost raspada odnosa koji su se godinama održavali zahvaljujući prešućivanju. Obitelj koja izbjegava otvorene sukobe može izvana djelovati stabilno, premda njezini članovi različito pamte zajedničku prošlost i drukčije tumače postupke jedni drugih. Kada se te razlike napokon izgovore, razgovor može postati bolniji od same šutnje. Martinićeva drama upravo u toj napetosti između potrebe za istinom i straha od njezinih posljedica pronalazi prostor za kazališni sukob.

U zrenjaninskoj predstavi ulogu Sina tumači Ognjen Mićović, Majku igra Jelena Šneblić Živković, a Oca Mirko Pantelić, dok se Jana Bjelica pojavljuje u ulozi Kćeri. Režiju i kostimografiju potpisuje Dajana Josipović, scenografiju Anđelija Stanković, a glazbu Luka Lukić i Miloš Aćimović. Za scenski pokret zadužena je Una Đelošević. Predstava je dio repertoara Dramske scene Narodnog pozorišta „Toša Jovanović” za sezonu 2026./2027., a njezino postavljanje otvara mogućnost da se Martinićev tekst predstavi publici koja poznaje sličan kulturni i društveni prostor, ali ima vlastita iskustva obiteljskih odnosa, društvenih očekivanja i generacijskih sukoba.

Posebnost ove produkcije nalazi se i u činjenici da zrenjaninski ansambl ne preuzima zagrebačku predstavu, nego priprema vlastito scensko čitanje istoga dramskog teksta. Svaka nova režija takve drame može drukčije postaviti odnose među likovima, odrediti ritam njihovih razgovora i odlučiti koliko će prostora ostaviti šutnji. U tekstu koji se oslanja na izgovorene rečenice, glumačke reakcije i stanke između odgovora mogu promijeniti gledateljev doživljaj pojedinog lika. Rečenica koja u jednoj izvedbi zvuči kao optužba u drugoj može djelovati kao pokušaj obrane, a roditeljska odluka može biti prikazana kao rezultat straha, osjećaja krivnje ili dugogodišnjih obiteljskih podjela. Kakav će pristup odabrati Dajana Josipović, pokazat će premijerna izvedba.

Za razumijevanje drame posebno je zanimljiva konkretna odluka oko koje se razvija njezin sukob. U zamišljenim okolnostima velikih ekonomskih, ekoloških ili drugih katastrofa država od roditelja traži da odgovore koje bi dijete zadržali kada bi mogli spasiti samo jedno. Roditelji dvojice sinova odlučuju se za mlađega, kojega obiteljska povijest opisuje kao problematičnog, sklonog porocima i stalno ovisnog o njihovoj pomoći. Stariji sin, koji je poslovno uspješan i materijalno osiguran, doznaje da bi se roditelji upravo njega odrekli. Njegov dotadašnji položaj obiteljskog miljenika time se dovodi u pitanje, a odluka koju su roditelji možda doživljavali kao hipotetsku za njega postaje stvarno iskustvo odbacivanja.

Takav izbor otvara složeno pitanje o tome prema kojim kriterijima roditelji procjenjuju potrebe vlastite djece. Ako jedno dijete tijekom života stalno zahtijeva pomoć, a drugo uspijeva samostalno rješavati probleme, roditeljska se pozornost često usmjerava prema onome koje djeluje ranjivije. S vremenom takav odnos može stvoriti neravnotežu u kojoj se samostalnost jednog djeteta počinje podrazumijevati, dok se potrebe drugoga stalno opravdavaju. Stariji sin u Martinićevoj drami suočava se s mogućnošću da su upravo njegova sposobnost i uspjeh postali razlog zbog kojeg roditelji smatraju da mu njihova zaštita manje pripada.

U toj se situaciji pojavljuje i pitanje može li roditeljska ljubav uopće biti potpuno bezuvjetna. Obiteljski odnosi često se opisuju uvjerenjem da roditelji svu svoju djecu vole jednako, ali svakodnevni postupci mogu govoriti drukčije. Razlike u očekivanjima, količini pružene pomoći i spremnosti na opraštanje stvaraju osjećaj da se pojedina djeca moraju više truditi kako bi dobila isto priznanje. Martinić ne postavlja svoje likove pred običnu raspravu o tome tko je bio uspješniji ili poslušniji, nego pred zamišljenu situaciju u kojoj roditelji moraju donijeti odluku s konačnim posljedicama. Upravo zato njihovi odgovori otvaraju mnogo starija pitanja o tome kako su odgajali sinove i jesu li ih ikada promatrali jednakim očima.

Dramski tekst sastavljen je od deset vremenski ispremiješanih scena, a njegova se formalna posebnost nalazi u gotovo potpunom izostanku klasičnih scenskih uputa. Martinić je jedinu didaskaliju smjestio u sam naslov, čime je čitatelju i budućim redateljima prepustio da iz dijaloga grade okolnosti, odnose i emocionalne promjene. Takav postupak zahtijeva veliku preciznost u pisanju jer se karakteri ne mogu objašnjavati dugim opisima, a sukobi moraju proizlaziti iz onoga što likovi govore ili odbijaju izgovoriti. Razgovori za stolom povremeno poprimaju oblik obiteljskog ispitivanja u kojem svaki odgovor otvara novo pitanje, a pokušaji opravdavanja često završavaju dodatnim optužbama.

Upravo je ta formalna jednostavnost jedna od mogućnosti koje tekst pruža različitim kazališnim sredinama. Drama ne zahtijeva prikazivanje katastrofe, velikih vanjskih događaja ili složenog društvenog mehanizma koji je doveo do državnog formulara. Njezina se napetost razvija unutar obitelji, u odnosu između roditelja i sina koji pokušava razumjeti njihovu odluku. Redateljima je tako ostavljen prostor da se bave glumačkom igrom, rasporedom tijela, promjenama u govoru i trenucima u kojima razgovor prestaje. Publika pritom nije suočena s apstraktnom raspravom o moralu, nego s ljudima koji pokušavaju opravdati vlastite postupke pred osobom koju su povrijedili.

Martinićeva drama nastala je u okviru rezidencijalnog programa Zagrebačkog kazališta mladih namijenjenog afirmiranim hrvatskim dramskim piscima. Tekst je prvi put javno predstavljen scenskim čitanjem 18. lipnja 2024. godine u zagrebačkom ZKM-u, također pod redateljskim vodstvom Aleksandra Švabića. U tom su čitanju sudjelovali Sreten Mokrović, Doris Šarić Kukuljica, Luka Knez i Iva Kraljević. Program je omogućio da se novi dramski tekst najprije provjeri u neposrednom susretu s glumcima i publikom, prije njegova konačnog postavljanja na repertoar.

Praizvedba je održana osam mjeseci poslije, 14. veljače 2025. godine, a zagrebačku glumačku podjelu činili su Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan i Luka Knez. Dramaturgiju je potpisao Marin Lisjak, scenografiju Matija Blašković, kostimografiju Tea Bašić Erceg, a glazbu Miodrag Gladović. Na scenskom pokretu radila je Petra Hrašćanec, dok je oblikovanje svjetla povjereno Antonu Modrušanu. Predstava traje 90 minuta i namijenjena je publici starijoj od 17 godina.

Suradnja Ivora Martinića i Aleksandra Švabića nije započela ovim naslovom. Njih dvojica prethodno su u Zagrebačkom kazalištu mladih radili na predstavi „Dobro je dok umiremo po redu”, premijerno izvedenoj 2019. godine. I taj se tekst bavio obiteljskim odnosima i načinima na koje prošlost određuje sadašnjost, a predstava je tijekom sljedećih godina osvojila više kazališnih nagrada. Martinić je za taj tekst dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst, dok su glumačka ostvarenja također bila nagrađivana. Njihova ponovna suradnja na drami „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” nastavila je zanimanje za kazalište u kojem su obiteljski razgovori glavno mjesto sukoba.

Zagrebačka produkcija novog Martinićeva teksta ubrzo je dobila festivalska priznanja. Na 49. Danima satire Fadila Hadžića 2025. godine osvojila je Veliku nagradu Večernjeg lista za najbolju predstavu u cjelini te nagradu mladog žirija za najbolju predstavu. Martiniću je dodijeljena nagrada Fadil Hadžić za najbolji dramski tekst, Doris Šarić Kukuljica nagrađena je za najbolju žensku ulogu, a Luka Knez dobio je nagradu Sabrija Biser namijenjenu mladim glumcima.

Nagrade su se nastavile i tijekom 2026. godine. Na 36. Marulićevim danima u Splitu Martinić je nagrađen za suvremeni dramski tekst, a Doris Šarić Kukuljica za glumačko ostvarenje. Ista glumica dobila je i nagradu „Fabijan Šovagović” na 33. Festivalu glumca. Ti rezultati govore o festivalskom prijemu zagrebačke predstave, ali ujedno otvaraju prostor za usporedbu s novim produkcijama koje će isti tekst oblikovati s drugim ansamblima i redateljima.

Zagrebačko kazalište mladih 11. rujna 2026. godine obilježilo je pedesetu izvedbu predstave, čime je potvrđen njezin opstanak na repertoaru tijekom više od godinu i pol dana. U tom je razdoblju predstava gostovala i izvan matične pozornice, a 18. rujna najavljeno je njezino gostovanje na Međunarodnom kazališnom festivalu Transilvania u rumunjskom Cluju. Razvoj zagrebačke produkcije pritom treba razlikovati od međunarodnog širenja samog dramskog teksta. Gostovanje postojeće predstave i nova produkcija u drugom kazalištu dva su različita oblika prisutnosti jednog autora na međunarodnoj sceni.

Drama je tijekom 2026. godine dobila i radijsku adaptaciju. Hrvatski radio premijerno ju je emitirao 30. travnja na Trećem programu, u režiji Hane Veček. U radijskoj verziji sudjelovali su Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović i Luka Knez, dramaturginja je bila Ivana Gudelj, skladatelj Maro Market, a urednica Nives Madunić Barišić. Prijenos teksta u radijski medij posebno odgovara njegovoj dijaloškoj strukturi jer se odnosi među likovima mogu razvijati kroz glasove, stanke i zvučnu atmosferu, bez oslanjanja na vizualne elemente kazališne predstave.

Međunarodno zanimanje za Martinićev tekst povezano je i s njegovim dugogodišnjim radom izvan Hrvatske. Njegove su drame tijekom karijere izvođene na različitim europskim i latinoameričkim pozornicama, a posebno mjesto u njegovu autorskom radu zauzima istraživanje obitelji kao prostora u kojem se osobni identitet oblikuje kroz odnose s drugima. U njegovim se tekstovima često pojavljuju likovi koji pokušavaju razumjeti vlastitu prošlost, ali pritom nailaze na različita sjećanja, potisnute osjećaje i međusobno suprotstavljene verzije istih događaja. Takva dramaturgija omogućuje da se obiteljska priča razvija bez potrebe za velikim vanjskim zapletima.

U drami „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” posebno se izdvaja odnos između osobne i kolektivne nesigurnosti. Svijet u kojem država priprema stanovništvo za moguće katastrofe već je obilježen strahom od budućnosti. Međutim, članovi obitelji u tom svijetu ne raspravljaju prvenstveno o tome kako spriječiti katastrofu, nego o tome koliko vrijede jedni drugima. Izvanredne okolnosti prisiljavaju ih da vlastite odnose promatraju kroz pitanje izbora, a upravo je mogućnost takvog izbora ono što dovodi u pitanje njihovu predodžbu o obiteljskoj ljubavi.

Takav se zaplet može čitati i kao priča o društvenim očekivanjima koja se prenose s roditelja na djecu. Stariji sin, koji je ostvario poslovnu i financijsku sigurnost, mogao bi očekivati da će roditelji njegov uspjeh doživljavati kao potvrdu dobro obavljenog odgoja. Umjesto toga, suočava se s odlukom koja njegovu samostalnost pretvara u razlog za odricanje. Mlađi brat, čiji je život obilježen problemima, dobiva prednost upravo zbog vlastite nesigurnosti. Time se otvara pitanje jesu li roditelji tijekom godina razvili odnos u kojem se jednom djetetu stalno pruža pomoć, dok se od drugoga očekuje razumijevanje i odricanje.

Nijedna od tih pozicija nije jednostavna. Roditelji mogu vjerovati da su postupili prema stvarnim potrebama svoje djece, dok stariji sin njihovu odluku može doživjeti kao konačnu potvrdu da je godinama bio manje zaštićen. Njegova povrijeđenost ne proizlazi samo iz hipotetskog gubitka života u mogućoj katastrofi, nego iz spoznaje da su roditelji već donijeli odluku o njemu bez njegova sudjelovanja. Pritom se ne može zanemariti ni položaj mlađeg sina, koji je u samoj obiteljskoj raspravi prisutan kao predmet izbora i usporedbe, čak i kada nije neposredno uključen u razgovor.

Martinićev tekst time otvara i pitanje odgovornosti za riječi izgovorene u zamišljenim okolnostima. Roditelji bi mogli tvrditi da se katastrofa još nije dogodila i da njihov odgovor nema stvarne posljedice. Međutim, za sina je sama činjenica da su ga bili spremni žrtvovati dovoljna da promijeni način na koji ih doživljava. Odluka donesena na papiru postaje dio stvarnog odnosa, a njezine posljedice ne mogu se ukloniti jednostavnim objašnjenjem da je riječ samo o formularu. U tome se nalazi jedna od najneugodnijih situacija drame jer se pokazuje da ljudi mogu ozbiljno povrijediti jedni druge i kada ne postoji neposredna opasnost.

Zrenjaninska premijera donosi novu priliku za scensko istraživanje takvih odnosa. Narodno pozorište „Toša Jovanović”, koje djeluje kroz dramski i lutkarski repertoar, uvrštavanjem Martinićeva teksta u sezonu 2026./2027. predstavlja publici suvremenu hrvatsku dramu koja se već izvodi izvan zemlje svojega nastanka. Zajednički jezični prostor pritom omogućuje da tekst do publike dođe bez velikih prevoditeljskih prilagodbi, iako svaka produkcija zadržava mogućnost vlastitog govornog i scenskog oblikovanja.

Zanimljivo je i to što zrenjaninska produkcija uključuje lik Kćeri, koji je naveden u službenoj glumačkoj podjeli, dok se osnovni sukob drame razvija oko odnosa roditelja i njihovih sinova. Način na koji će taj lik biti uklopljen u predstavu nije moguće unaprijed procijeniti samo na temelju objavljenih podataka. Njegova prisutnost ipak upućuje na mogućnost drukčijeg rasporeda obiteljskih perspektiva u odnosu na zagrebačku izvedbu, a konkretna redateljska rješenja bit će poznata nakon premijere.

Za Martinićev dramski tekst najavljene su i nove profesionalne produkcije u Argentini, Španjolskoj, Urugvaju, Meksiku, Francuskoj i Sloveniji. Budući da pojedini datumi i kazališni ansambli još nisu navedeni u dostupnoj najavi, zasad je riječ o planiranim uprizorenjima. Njihova realizacija mogla bi dodatno proširiti međunarodni život drame, posebno u zemljama u kojima je Martinićev rad već poznat kazališnoj publici.

Predstava koja će 16. listopada biti premijerno izvedena u Zrenjaninu tako započinje vlastiti scenski život u trenutku kada je izvorni zagrebački naslov već ostvario pedeset izvedbi, osvojio više kazališnih nagrada i dobio radijsku verziju. Pred Ognjenom Mićovićem, Jelenom Šneblić Živković, Mirkom Pantelićem i Janom Bjelicom nalazi se tekst u kojem svaka izgovorena rečenica može promijeniti odnos među likovima, a šutnja može biti jednako neugodna kao i otvorena optužba. U njegovu središtu ostaje jednostavno, ali teško pitanje: što se događa s obitelji kada njezini članovi napokon doznaju ono što su jedni o drugima godinama mislili, ali nikada nisu imali hrabrosti izgovoriti?