#dokumentarni film

Trideset i pet godina celuloidne agonije hrvatskoga duha ili kako se u Karlovcu, među dvjesto i devet filmskih vapaja, nevidljivim priviđenjima digitalne stvarnosti i posljednjim trzajima građanske savjesti, priprema groteskni obračun s jednom kinematografijom koja već desetljećima odbija umrijeti, premda joj je vlastiti narod odavno organizirao pogreb

Postoje, gospodo moja, u toj našoj nesretnoj, provincijalnoj, sentimentalnoj, do posljednjega statističkog podatka administrativno evidentiranoj i u kulturnom pogledu neprestano samoj sebi sumnjivoj hrvatskoj...

35. Dani hrvatskog filma ili četiri listopadska dana u kojima će se više od stotinu i dvadeset filmova, dvjesto i devet prijava, pedeset i jedan odabrani naslov, nekoliko desetaka autora, jedan Edison, jedan Karlovac, pokojni očevi, žive sestre, koze, ribarnice, napušteni vrtovi, sekretarijati, producenti, televizijski kriteriji, festivalske akreditacije, besplatne projekcije i cjelokupna hrvatska kinematografska sudbina nagurati u istu mračnu dvoranu dok posljednji gledatelj u četvrtom redu više neće znati je li došao pogledati film, osvojiti Grand Prix, pronaći smisao nacionalne kinematografije ili samo uzeti kaput i izaći na listopadski zrak, pod uvjetom da izlaz iz svega toga još uvijek postoji

Od petnaestoga do osamnaestoga listopada, dakle upravo u ona četiri listopadska dana kada se nad Karlovcem već spušta ona poznata kontinentalna vlaga koja čovjeku...