Zagreb ulazi u umjetnički vrtlog godine: Organ Vida donosi pet izložbi koje će vam promijeniti pogled na stvarnost
U Zagrebu se sredinom lipnja otvara jedno od najvažnijih mjesta susreta suvremene fotografije i vizualne umjetnosti u regiji — 14. izdanje bijenala Organ Vida, koje ove godine dolazi pod naslovom Happy Spiralling / Sretno u vrtlogu. Već sam naziv sugerira stanje u kojem se festival kreće: između ubrzanja i zasićenja, između slike koja nas neprestano okružuje i potrebe da joj ponovno pronađemo smisao.
Otvorenje je zakazano za 11. lipnja u 20 sati u prostoru Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, gdje će publika u jednoj večeri moći doživjeti čak pet izložbi koje zajedno tvore slojevitu, gotovo vrtložnu mapu suvremenog vizualnog iskustva. Centralno mjesto zauzima grupna izložba finalista, koja okuplja jedanaest umjetnika i umjetnica čiji radovi izravno odgovaraju na ovogodišnju temu festivala — onu koja propituje kako se snalazimo u svijetu prezasićenom slikama, informacijama i digitalnim signalima koji ne prestaju dolaziti, ali sve teže ostavljaju trag.
U tom “sretno vrtložnom” okviru, radovi finalista otvaraju pitanja identiteta, online života, nadzora, manipulacije i eskapizma. Od autoportreta koji istražuju granice voajerizma i samoizlaganja, do fiktivnih forenzičkih narativa, od analiza digitalne anksioznosti do parodiranja proizvodnje “istine” u znanstvenom i medijskom prostoru — izložba se kreće kroz širok spektar suvremenih emocionalnih i političkih stanja. Posebno se ističe činjenica da umjetnici ne promatraju digitalni svijet samo kao prostor kritike, nego i kao materijal koji se može savijati, ismijavati i destabilizirati iznutra.
Isti večernji program u MSU-u dodatno se širi kroz četiri samostalne izložbe koje festivalu daju snažan autorski kontrapunkt. Umjetnica Julie Béna gradi vlastiti kazališno-cirkuski svijet u kojem se likovi, predmeti i simboli neprestano transformiraju, stvarajući prostor između groteske, humora i kritike društvenih normi. Njezin rad u Zagrebu dolazi u obliku site-specific instalacije koja muzejski prostor pretvara u svojevrsni putujući spektakl, gdje se ozbiljnost sustavno rastvara kroz igru, pretjerivanje i teatralnost.
Kevin Osepa, u suradnji s organizacijom FOTODOK, donosi izložbu koja kroz rituale rodnog Curaçaa promišlja pitanja identiteta, gubitka i dekolonijalne memorije. Njegov rad balansira između dokumentarnog i poetskog, stvarajući prostor u kojem osobna i kolektivna povijest stalno pregovaraju svoje granice.
Švicarska umjetnica Sara De Brito Faustino u izložbi Kuća bez krova rekonstruira fragmente vlastitog djetinjstva, pretvarajući ih u minijaturni, gotovo fragmentirani svijet doma. U tom prostoru osobna trauma postaje vizualni narativ koji oscilira između nježnosti i nelagode, otvarajući pitanje što uopće znači “dom” kada ga promatramo kroz distorziju sjećanja.
Dobitnica Nagrade Marina Viculin, Paula Tončić, predstavlja projekt COCCYX CUTZ, koji se razvija iz promatranja kasina kao prostora intenzivne psihologije, svjetla i iluzije. Kasino ovdje nije samo mjesto igre, nego sustav želje — prostor u kojem se vizualni elementi, simboli i refleksije neprestano okreću oko ideje mogućeg dobitka, ali i kontrole percepcije.
Festival se ne zaustavlja na izložbenom formatu. U Galerija SKD Prosvjeta održava se i diskurzivni program, koji uključuje razgovore, tribine i predstavljanje nove publikacije The Vibes Are Off. Publikacija se bavi humorom, ružnoćom i online estetikom kao legitimnim alatima kritičkog promišljanja suvremene kulture, okupljajući autore i autorice koji analiziraju kako internet estetike oblikuju našu percepciju stvarnosti.
Ovogodišnji Organ Vida tako se ne pozicionira samo kao izložbeni događaj, nego kao prostor u kojem se suvremena slika promatra u trenutku vlastitog preopterećenja. U vremenu kada su slike istodobno sveprisutne i sve manje uvjerljive, festival postavlja pitanje: što uopće znači gledati — i može li se pogled ponovno naučiti kao čin pažnje, a ne automatizma.
Izložbe ostaju otvorene do 6. rujna 2026., ostavljajući dovoljno prostora da se ovaj “vrtlog” ne doživi samo kao trenutak otvaranja, nego kao proces koji se polako razlaže, mijenja i ponovno sklapa sa svakim novim pogledom.
