Zašto ostajemo tamo gdje nismo sretni? Nova knjiga otvara pitanja koja nije uvijek ugodno čuti
Gotovi recepti za sreću posljednjih su godina postali gotovo zaseban žanr. Društvene mreže svakodnevno nam nude savjete kako postaviti granice, prepoznati pogrešne odnose, pronaći sebe, biti produktivniji, misliti pozitivnije i u nekoliko jednostavnih koraka postati bolja verzija osobe koja smo bili jučer. No stvarni život rijetko funkcionira u uredno posloženim koracima, a upravo iz te neuglađene stvarnosti nastala je prva knjiga Barbare Udovičić.

Nakon što su njezina promišljanja na društvenim mrežama privukla publiku diljem regije i prikupila gotovo milijardu pregleda, Barbara Udovičić prvi put izlazi iz formata kratkog videa i ulazi u književni prostor. Njezin prvijenac nosi neočekivan naslov „Bedra puna riže“, a knjiga je već dostupna u prednarudžbi.
Sam naslov možda zvuči dovoljno neobično da privuče pažnju, ali iza njega ne stoji još jedan pokušaj da se ozbiljne životne teme zapakiraju u nekoliko lako pamtljivih pravila. Upravo suprotno. Knjiga polazi od ideje da život nije potrebno uljepšavati kako bismo o njemu mogli razgovarati i da inzistiranje na pozitivnosti ponekad može biti samo još jedan način izbjegavanja onoga što nas stvarno muči.
Barbara se posljednjih mjeseci profilirala kao jedno od prepoznatljivijih lica regionalnog digitalnog prostora, a njezine teme uglavnom počinju ondje gdje prestaju jednostavni odgovori. Odnosi, ljubav, gubici, životne odluke i osobni rast područja su o kojima svakodnevno govori publici različitih generacija, a upravo su reakcije i rasprave koje takvi sadržaji pokreću pokazale koliko postoji potreba za razgovorima koji ne nude uvijek ugodan zaključak.
„Bedra puna riže“ zato ne obećavaju da će nakon posljednje stranice sve biti jasnije, jednostavnije ili ljepše. U središtu knjige nalazi se surova svakodnevica, odnosno one male situacije i odluke o kojima često ne želimo previše razmišljati, iako upravo njihov zbroj određuje kakve odnose gradimo i kakav život na kraju živimo.
Zašto ostajemo kada duboko u sebi znamo da bismo trebali otići? Zašto toliko dugo branimo vlastite odluke čak i kada nas čine nesretnima? Koliko nas može koštati nada i što smo sve spremni nazvati ljubavlju? Upravo takva pitanja pojavljuju se u knjizi, zajedno s možda još težim pitanjem koliko dugo možemo nastaviti živjeti prema pravilima svijeta koji za nas više ne postoji.

Odgovori pritom nisu servirani kao univerzalna formula. Umjesto njih, autorica pokušava čitatelja zadržati upravo na pitanju dovoljno dugo da ga počne promatrati iz vlastite perspektive. Takav pristup razlikuje se od velikog dijela popularnog sadržaja o osobnom razvoju, gdje se kompleksni odnosi i životne situacije često pokušavaju svesti na nekoliko jednostavnih pravila koja bi trebala vrijediti za sve.
Naslov knjige dobiva smisao kroz jednu od njezinih središnjih metafora. Riža sama po sebi može djelovati neutralno, dok jedno zrno gotovo da nema težinu. Međutim, zrno po zrno na kraju ispuni cijelu zdjelu. Na isti način funkcioniraju i odluke koje svakodnevno donosimo. Jedna granica koju nismo postavili, jedan odnos koji smo ponovno odabrali, jedna navika koju nastavljamo ponavljati ili nešto preko čega smo odlučili još jednom prijeći možda u tom trenutku ne izgleda presudno, ali njihov zbroj postupno postaje život koji živimo.
Upravo zbog toga osobni rast u ovoj knjizi nema svoju uglađenu verziju prilagođenu društvenim mrežama. Predstavljen je kao proces koji zahtijeva disciplinu i upornost, ali i spremnost da se suočimo s dijelovima vlastitog života koje bismo možda radije preskočili. Vizualni identitet knjige prati istu ideju kroz snažan kontrast crne i bijele, odnosno put iz tame prema jasnoći bez sigurnog skrivanja u sivim zonama.
Iza knjige pritom stoji autorica čiji profesionalni put nije započeo na društvenim mrežama. Barbara Udovičić po struci je profesorica psihologije i magistrica ekonomije, dok je gotovo trideset godina profesionalnog života provela u medijima kao novinarka, televizijska urednica i voditeljica. Vodila je televizijske emisije, uređivala sadržaje, intervjuirala sugovornike i organizirala poslovne događaje, zbog čega je rad s riječima mnogo stariji od njezina aktualnog digitalnog uspjeha.
Društvene mreže ipak su njezin glas odvele do publike kakvu je teško predvidjeti. U posljednjih nekoliko mjeseci njezini sadržaji prikupili su gotovo milijardu pregleda, a videi se svakodnevno komentiraju i dijele diljem regije. Zanimljivo je da je s rastom publike istodobno rasla i njezina potreba da se udalji od pozicije osobe koja navodno zna odgovore na sva pitanja.
Možda je upravo to razlog zbog kojeg njezin prvi književni korak dolazi u pravom trenutku. Format kratkog videa može otvoriti pitanje, ali kompleksan razgovor teško stane u nekoliko desetaka sekundi. Knjiga omogućuje upravo ono što društvene mreže najčešće ne dopuštaju, odnosno ostati uz jednu misao dovoljno dugo da postane neugodna, osobna i relevantna.
Udovičić posebno zanimaju pitanja koja ne nestaju nakon što ugasimo ekran. Ona koja nam se vrate nekoliko dana poslije dok vozimo automobil ili stojimo pod tušem, kao i ona kojih se ponovno sjetimo upravo u trenutku kada napravimo ono za što smo sebi već nekoliko puta obećali da više nećemo.
Zato „Bedra puna riže“ možemo promatrati kao nastavak razgovora koji je počeo na društvenim mrežama, ali ovoga puta bez vremenskog ograničenja i potrebe da kompleksnost života bude prilagođena brzini skrolanja. Nakon gotovo trideset godina profesionalnog postavljanja pitanja, autorica polazi od jednostavne ideje da ljudi koji imaju odgovor na baš sve možda ipak nisu toliko zanimljivi kao oni koji znaju postaviti pravo pitanje.
Knjiga ima i humanitarnu komponentu. Od svakog prodanog primjerka izdvaja se jedan euro u fond „Bertino zrno“, a prikupljeni novac bit će doniran provjerenim udrugama i skloništima za napuštene životinje diljem regije.
„Bedra puna riže“ trenutačno su dostupna u prednarudžbi.
Možda upravo u tome leži i najveća razlika između ove knjige i sadržaja koji nam obećava da ćemo nakon nekoliko pročitanih stranica konačno imati život pod kontrolom. Ovdje nema obećanja da će sve biti dobro, nema jednostavnog recepta ni popisa koraka koje treba slijediti. Postoje samo pitanja, male odluke i ona zrna koja gotovo ne primjećujemo dok ih, jedno po jedno, ne skupimo dovoljno da shvatimo čime smo napunili vlastitu zdjelu.



