Zombi Sarajevo, zabranjene želje i otac kojeg nije vidio 28 godina: Ovo su filmovi o kojima će se pričati na SFF-u

Sarajevo Film Festival u programu Specijalnih projekcija donosi šest ostvarenja koja na različite načine govore o čovjekovoj potrebi za identitetom, pripadanjem, bliskošću i nadom, dok Ponoćne projekcije u prvi plan stavljaju tri regionalna filma koji svjesno odbijaju konvencionalne žanrovske i pripovjedne obrasce. Od dokumentarca i eksperimentalnog filmskog eseja, preko porodične drame i portreta umjetnika, do animirane zombi-apokalipse, hibridnog dokumentarno-igranog ostvarenja i psihološke drame o seksualnosti – selekcija pokazuje koliko savremeni film može biti istovremeno društveno angažiran, ličan, provokativan i umjetnički nepredvidiv.

Program Specijalnih projekcija 32. Sarajevo Film Festivala, koji će publici predstaviti šest pažljivo odabranih ostvarenja, objedinjuje filmove izrazito različitih poetika, produkcijskih konteksta i tematskih polazišta, ali ih povezuje snažan interes za čovjeka i njegove odnose prema porodici, društvu, umjetnosti, prošlosti i vlastitom identitetu. U središtu ovog programa nisu samo velike društvene teme, nego i intimna pitanja koja se često nalaze iza njih: kome pripadamo, šta nas oblikuje, kako se nosimo s naslijeđem prošlosti, na koji način umjetnost može postati prostor otpora i može li zajedničko djelovanje još uvijek proizvesti stvarnu promjenu.
Posebnu vrijednost ovogodišnjoj selekciji daje činjenica da filmovi ne nude jednoznačne odgovore. Naprotiv, oni otvaraju prostor za različita čitanja i pokazuju da se potraga za identitetom može odvijati kroz porodične odnose, umjetnički rad, muziku, političku i društvenu stvarnost, ličnu arhivu ili čak kroz potpuno izmaštani svijet budućnosti. Upravo zbog toga Specijalne projekcije djeluju kao programska cjelina koja povezuje vrlo različite filmske jezike, ali ih objedinjuje ideja da je film istovremeno dokument vremena i prostor u kojem se mogu preispitati vlastiti život, društvo i mogućnosti budućnosti.
„Antigona, dokutragedija“: kada pozorište iz prošlosti postane komentar sadašnjosti
Svjetsku premijeru u Sarajevu imat će „Antigona, dokutragedija / Antigone, the Docutragedy“, film američkog reditelja Gorana Gajića, u kojem se restaurirani snimci pozorišne predstave „Antigona“ iz 1995. godine koriste kao polazište za novo filmsko promišljanje jednog umjetničkog događaja.
Predstava je svojevremeno postavljena u Los Angelesu, u okviru male i nezavisne produkcije, a glavnu ulogu igrala je Mira Furlan. Tri decenije kasnije, snimljeni materijal više nije samo dokument jednog pozorišnog izvođenja, nego postaje svojevrsni vremenski kapsulirani zapis o umjetnosti, društvu i čovjeku koji, posmatran iz današnje perspektive, dobiva novo značenje.
Upravo je vremenska distanca jedna od najzanimljivijih karakteristika ovog projekta. Ono što je 1995. godine moglo izgledati kao umjetnička interpretacija klasične tragedije danas se može čitati kroz iskustvo tri desetljeća društvenih, političkih i kulturnih promjena. „Antigona“ kao priča o sukobu pojedinca i autoriteta, moralne odgovornosti i političke moći, ličnog uvjerenja i nametnutih pravila, pritom dobiva novu težinu.
Film okuplja Mиру Furlan, Waynea Duvalla, Jillian Crane, Jamesa Parksa, Ann Howard i Daniela Hutchinsona, a kroz kombinaciju arhivskog materijala i savremenog filmskog pogleda nastoji pokazati kako umjetničko djelo može preživjeti vrijeme svog nastanka i iznova progovoriti novim generacijama.
„Antigona, dokutragedija“ zato nije samo povratak jednoj predstavi. To je i razmišljanje o tome kako se značenje umjetnosti mijenja zajedno s vremenom, dok pojedine teme – pitanje slobode, otpora, odgovornosti i ljudskog dostojanstva – ostaju jednako snažne bez obzira na historijski trenutak.
„Brat naspram brata“: potraga za ocem, ljubavlju i pjesmom
Film „Brat naspram brata / Brother Verses Brother“, američkog autora Arija Golda, donosi potpuno drugačiji pristup temi porodičnih odnosa. U središtu priče nalaze se muzičari i braća blizanci Ari i Ethan Gold, čiji međusobno zavisni odnos postaje osnova za priču koja je istovremeno porodična, muzička i egzistencijalna.
Njihov cilj je vremenski ograničen i naizgled jednostavan: tokom jedne noći moraju pronaći tri stvari – ljubav, pjesmu i svog oca.
Međutim, upravo se iza te jednostavne potrage otvara složenija priča o porodičnim vezama i naslijeđu. Njihov otac je devedesetdevetogodišnji pjesnik bitničke generacije, predstavljen kao jedan od posljednjih pripadnika jednog kulturnog i umjetničkog svijeta koji polako nestaje.
Susret braće s ocem tako istovremeno postaje susret različitih generacija, umjetničkih senzibiliteta i pogleda na život. Film kroz porodičnu dinamiku istražuje pitanje šta djeca nasljeđuju od svojih roditelja – ne samo materijalno, nego i emocionalno, kulturno i umjetnički – te kako se odnos prema vlastitom porijeklu mijenja kada vrijeme postane ograničen resurs.
U filmu, uz Arija i Ethana Golda, nastupaju Lara Louise, Brian Bell, Herbert Gold i Tongo Eisen-Martin. Posebna kombinacija muzike i porodične priče omogućava filmu da pitanje identiteta postavi kroz ono što je često najintimnije: odnos između djece i roditelja.
„Guggi“: umjetnost kao prostor unutrašnje borbe
Irski dokumentarni film „Guggi“, reditelja Iana Thuilliera, posvećen je životu i radu istoimenog irskog umjetnika. Film prati njegov put od dablinskih ulica do zidova vodećih galerija i nastoji istražiti ne samo njegovu umjetničku karijeru nego i ljude, iskustva i unutrašnje sile koje su oblikovale njegov kreativni izraz.
Portret umjetnika pritom nije sveden na klasičnu priču o uspjehu. Naprotiv, film kroz njegova prijateljstva i životne borbe pokušava približiti proces koji stoji iza umjetničkog rada – ono što se događa prije nego što djelo dođe pred publiku i prije nego što umjetnik dobije javni status.
„Guggi“ tako otvara pitanje koliko je umjetnički izraz povezan s ličnim iskustvom i na koji način životne okolnosti postaju materijal iz kojeg nastaje umjetnost.
Od dablinskih ulica do galerijskih prostora, film gradi portret čovjeka čiji se kreativni identitet ne može odvojiti od njegove životne priče. Upravo u tome leži njegova šira vrijednost: iza umjetničkog djela uvijek postoji osoba sa svojim odnosima, dilemama, borbama, sumnjama i pokušajima da vlastito iskustvo pretvori u nešto što može komunicirati s drugima.
„Lachtara-Čežnja“: otac i sin na putu između Grčke i Poljske
Jedan od tematski najkompleksnijih filmova programa je „Lachtara-Čežnja / Lachtara-Tęsknota“, ostvarenje Sebastiana Chondrokostasa, nastalo u koprodukciji Poljske i Grčke.
Radnja je smještena u 2015. godinu, period obilježen finansijskom i migrantskom krizom u Evropi. U takvom društvenom kontekstu film razvija izrazito ličnu priču: poljski berzanski mešetar Piotr, nakon čak 28 godina, ponovo pronalazi svog oca Jorgosa, ekscentričnog grčkog muzičara.
Susret oca i sina nakon gotovo tri decenije nije samo povratak prekinute porodične veze. On otvara čitav niz pitanja o odsustvu, vremenu, naslijeđu i odgovornosti. Dvadeset osam godina dovoljno je dug period da se od jednog porodičnog odnosa stvori gotovo potpuno nepoznat prostor, u kojem ljudi koji dijele biološku vezu moraju iznova upoznati jedni druge.
Njih dvojica potom zajedno kreću na put starim automobilom, od Grčke do Poljske, kako bi riješili pitanja povezana s porodičnim nasljedstvom. Putovanje tako postaje više od fizičkog premještanja između dvije države. Ono postaje proces suočavanja s prošlošću i pokušaj da se nakon dugog razdvajanja pronađe neki oblik zajedničkog jezika.
U glavnim ulogama pojavljuju se Filip Pławiak, Branko Đurić i Sarina Farhadi, a film kroz njihovu priču povezuje intimnu dramu porodice s evropskim kontekstom vremena u kojem se radnja odvija.
„Lachtara-Čežnja“ pokazuje kako se velike društvene krize mogu prelomiti kroz jednu porodicu i kako se pitanja identiteta, migracija, pripadnosti i nasljeđa često najintenzivnije osjećaju upravo u privatnom prostoru.
„Stojite zajedno kao jedno“: muzika kao globalna sila
Dok se prethodni filmovi uglavnom kreću unutar intimnih odnosa, dokumentarac „Stojite zajedno kao jedno: Glad, muzika, uticaj / Stand Together as One: The Famine, the Music, the Impact“, reditelja Chipa Duncana, fokusira se na moć muzike da poveže ljude oko zajedničkog cilja.
Film se vraća fenomenu pjesme „We Are the World“ i globalnog koncerta Live Aid, događajima koji su ostavili snažan trag u popularnoj kulturi i historiji humanitarnog djelovanja.
Četiri decenije nakon nastanka, „We Are the World“ i dalje privlači pažnju publike širom svijeta, dok Live Aid ostaje primjer mogućnosti zajedničkog djelovanja velikog broja muzičara okupljenih oko cilja koji nadilazi njihove individualne karijere.
Ono što ovaj film čini posebno relevantnim jeste njegovo pitanje o stvarnom dosegu kulturnog uticaja. Muzika nije predstavljena samo kao zabava ili oblik popularne kulture, nego kao komunikacijski prostor sposoban okupiti ogroman broj ljudi i usmjeriti njihovu pažnju prema problemu koji nadilazi nacionalne i geografske granice.
U tom smislu, „Stojite zajedno kao jedno“ ne govori samo o prošlosti. On postavlja i savremeno pitanje: šta se događa kada umjetnici odluče koristiti svoju javnu vidljivost, popularnost i uticaj za zajednički cilj i mogu li takvi primjeri i danas imati jednaku mobilizacijsku snagu.
Film je američko-kenijska produkcija iz 2025. godine i traje 59 minuta.
„Tutti Frutti“: između dokumentarne stvarnosti i ponovnog otkrivanja fikcije
Program Specijalnih projekcija zaključuje „Tutti Frutti“, novi film francuske rediteljice Céline Sciamme, dug 40 minuta.
Ovo ostvarenje polazi od vrlo osobnog filmskog procesa. Od 2022. godine Sciamma pravi vlastite snimke, gradeći osobnu dokumentarnu arhivu iz potrebe da kameru učini korisnim alatom. Istovremeno, na području fikcije, film nastaje iz ponovnog otkrivanja ideje filmskog stvaranja kao svojevrsnog sna.
„Tutti Frutti“ upravo iz tih fragmenata gradi vlastitu strukturu. Film ih povezuje montažom i pretvara osobnu arhivu u filmsko iskustvo koje istražuje mogućnost ponovnog pokretanja individualne filmske prakse.
Time se pitanje umjetničkog stvaranja vraća na njegovu najosnovniju tačku: zašto uopće snimati?
U vremenu u kojem je proizvodnja vizuelnog sadržaja postala gotovo svakodnevna i tehnički dostupna svima, Sciamma kameru posmatra kao sredstvo koje može imati ličnu, istraživačku i stvaralačku funkciju. „Tutti Frutti“ tako nije samo zbirka fragmenata, nego promišljanje o tome kako se od svakodnevnih prizora, zabilježenih trenutaka i osobnih iskustava ponovo može izgraditi potreba za filmskim stvaranjem.
Film je nastao u okviru kolekcije „Où en êtes-vous?“ Centra Pompidou, a njegovu posebnost čini upravo otvorenost prema fragmentarnom i osobnom obliku filmskog izraza.
Ponoćne projekcije: regionalni filmovi koji odbijaju biti konvencionalni
Uz šest ostvarenja u programu Specijalnih projekcija, 32. Sarajevo Film Festival posebnu pažnju posvećuje i regionalnim autorima kroz program Ponoćnih projekcija, koji će se održavati tokom festivala od 14. do 21. augusta.
Riječ je o programskoj liniji namijenjenoj filmovima koji se ne uklapaju lako u očekivane obrasce i koji upravo kroz svoju žanrovsku, stilsku ili tematsku neobičnost pronalaze vlastiti identitet.
Ovogodišnje Ponoćne projekcije donose tri regionalna ostvarenja: „Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“ kolektiva Helem Nejse, „Iz ničega u ništa“ Ivana Perića i „Pukotina u ledu“ Maje Miloš.
Na prvi pogled, riječ je o filmovima koji teško mogu biti udaljeniji jedan od drugoga. Jedan donosi animiranu zombi-apokalipsu, drugi miješa stvarne arhivske materijale s fikcionalnom pričom i lokalnim teorijama zavjere, dok treći kroz intimnu dramu istražuje žensku seksualnost, eksploataciju i posljedice potisnutih želja.
Ono što ih povezuje upravo je spremnost da se udalje od sigurnih i očekivanih narativnih rješenja.
„Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“: Sarajevo između budućnosti i apsurda
Kolektiv Helem Nejse u Sarajevo donosi svoj prvi dugometražni animirani film „Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“, nastao iz popularnog animiranog serijala koji je već stekao značajan broj pratitelja na društvenim mrežama.
Film radnju smješta u Sarajevo 2045. godine, u budućnost u kojoj je čovječanstvo gotovo pobijedilo smrt, ali se pojedini problemi svakodnevice, paradoksalno, nisu promijenili.
Jedan od takvih problema jeste – parking.
Upravo iz tog apsurda nastaje priča o moćnom političaru jedne sarajevske općine koji odlučuje provesti kontroverznu ideju i na mjestu starog lokalnog groblja izgraditi parkiralište.
Film na provokativan način spaja futuristički koncept, lokalni humor, društvenu satiru i elemente zombi žanra. Budućnost tako nije prikazana kao idealizirani prostor tehnološkog napretka, nego kao produžetak društvenih apsurda koje poznajemo iz sadašnjosti.
Čak i u svijetu u kojem se čovječanstvo približilo pobjedi nad smrću, određene svakodnevne i političke nelogičnosti ostaju gotovo neuništive.
Upravo je taj sudar futurizma i lokalne stvarnosti jedan od ključnih izvora humora i provokacije filma, koji pokazuje kako animacija može biti korištena ne samo za zabavu nego i kao sredstvo društvenog komentara.
„Iz ničega u ništa“: između dokumenta, fikcije i lokalnog mita
Film „Iz ničega u ništa“ reditelja Ivana Perića dodatno pomjera granice između dokumentarnog i igranog filma.
U njegovoj strukturi stvarne televizijske arhivske snimke, novinski izvještaji i autentični događaji kombinirani su s igranim scenama, stvarajući formu u kojoj gledalac nije uvijek siguran gdje prestaje dokumentarna stvarnost, a počinje fikcija.
U središtu priče nalazi se Dante, Omišanin koji se bavi iznajmljivanjem polupodmornice. U svom apartmanu pronalazi kameru koju je zaboravio češki turist. Umjesto da je jednostavno vrati ili ostavi po strani, Dante odlučuje kameru iskoristiti za vlastiti dokumentarni projekt.
Njegova tema je izgradnja brze ceste Split–Omiš i omiške obilaznice.
Istraživanje ga postupno uvodi u svijet neobičnih likova i još neobičnijih teorija. Među njima je guru Vice, koji razvija vlastitu teoriju prema kojoj se prometne gužve namjerno stvaraju kako bi se opravdalo bušenje tunela kroz planinu, s krajnjim ciljem dolaska do – Teslinog oscilatora.
U toj kombinaciji stvarnih infrastrukturnih pitanja, lokalnog mentaliteta, apsurdnih teorija i filmske fikcije nastaje ostvarenje koje svjesno odbija jasnu podjelu između dokumentarnog i igranog.
U filmu glume Vice Tomasović, Ivan Perić, Josip Rogošić i Marko Mandić.
Posebnost ovog pristupa leži u tome što lokalna stvarnost postaje dovoljno neobična da sama po sebi može funkcionirati kao filmska fikcija. Omiš, prometna infrastruktura, turistička svakodnevica i lokalne priče postaju materijal za svojevrsnu filmsku igru u kojoj se granica između stvarnog događaja i izmišljene interpretacije namjerno briše.
„Pukotina u ledu“: seksualnost, gubitak i borba za preživljavanje
Treći film Ponoćnih projekcija, „Pukotina u ledu“, novo je ostvarenje srbijanske rediteljice Maje Miloš, koja je prije 14 godina debitirala nagrađivanim filmom „Klip“.
Iako je od njenog prvog filma prošlo više od desetljeća, interes za teme seksualnosti i društvenog pritiska ostaje prisutan i u novom ostvarenju. Ovoga puta priča prati mladu klizačicu na ledu koja nakon majčine smrti živi s ocem, vozačem kamiona, na periferiji Beograda.
Njena svakodnevica obilježena je ekonomskim pritiskom i potrebom da doprinese porodičnom budžetu. Kako bi zaradila dodatni novac, ulazi u svijet u kojem su žene izložene seksualnoj eksploataciji.
Ta situacija dodatno pojačava pritisak koji već postoji oko njene vlastite seksualnosti, koju pokušava potisnuti i s kojom se ne uspijeva slobodno suočiti.
Film tako povezuje nekoliko slojeva iskustva: posljedice gubitka roditelja, život na društvenoj periferiji, ekonomsku nesigurnost, seksualnu eksploataciju i pitanje vlastitog identiteta.
U glavnim ulogama pojavljuju se Jovana Stojiljković, Marko Grabež, Anđela Jovanović, Nataša Ninković, Ljubomir Bandović, Milica Tomašević, Nikolina Spasić i Barbara Nola.
„Pukotina u ledu“ nastavlja se na autorski interes Maje Miloš za kompleksne odnose između seksualnosti i društvenog okruženja, ali temu postavlja u drugačiji životni i socijalni kontekst. Intimno pitanje identiteta ovdje nije odvojeno od materijalnih okolnosti u kojima lik živi – naprotiv, upravo ekonomska ranjivost i društveni pritisak dodatno otežavaju mogućnost da pojedinac slobodno definiše vlastiti život.
Program koji spaja intimno i društveno
Kada se Specijalne i Ponoćne projekcije posmatraju kao jedna programska cjelina, postaje jasno da 32. Sarajevo Film Festival ove godine posebnu pažnju usmjerava prema filmovima koji se ne zadovoljavaju jednostavnim pričama i jednoznačnim zaključcima.
Od „Antigone, dokutragedije“, koja kroz obnovljeni pozorišni materijal iz prošlosti ispituje trajnu relevantnost klasične tragedije, preko „Brata naspram brata“, koji porodičnu potragu pretvara u priču o ljubavi, muzici i nasljeđu, pa sve do „Guggija“, koji umjetnika posmatra kroz njegovu ličnu i kreativnu putanju, program se kontinuirano vraća pitanju identiteta.
„Lachtara-Čežnja“ to pitanje proširuje na odnos oca i sina koji se nakon 28 godina ponovo susreću, dok „Stojite zajedno kao jedno“ pokazuje kako muzika može postati sredstvo kolektivnog djelovanja. „Tutti Frutti“ potom fokus vraća samom činu stvaranja i pitanju može li kamera ponovo postati prostor ličnog otkrivanja i nade.
Ponoćne projekcije istu ideju obrađuju iz potpuno drugačijeg ugla. „Bruca Braca Bruda Brada – Zombi apokalipsa“ koristi animaciju i apsurd kako bi komentirao lokalnu društvenu stvarnost. „Iz ničega u ništa“ eksperimentira s granicom između dokumenta i fikcije, dok „Pukotina u ledu“ kroz intimnu dramu istražuje seksualnost, ekonomski pritisak, gubitak i društvenu marginalizaciju.
Zajedničko svim tim filmovima jeste odbijanje jednostavnog odgovora na pitanje šta film treba biti.
On može biti dokument, fikcija, arhiv, lična filmska bilješka, animacija, društvena satira, porodična drama ili hibrid svega navedenog. Može govoriti o velikim globalnim događajima, ali i o jednom porodičnom susretu, jednom umjetniku, jednom gradu, jednom putovanju ili jednoj osobi koja pokušava razumjeti samu sebe.
Sarajevo kao prostor različitih filmskih glasova
Takva raznolikost posebno odgovara festivalskom kontekstu Sarajeva, grada čija je kulturna scena historijski obilježena susretom različitih identiteta, iskustava i umjetničkih tradicija.
Specijalne projekcije ovogodišnjeg festivala zato se mogu posmatrati kao prostor u kojem se različite filmske perspektive susreću bez potrebe da budu međusobno slične. Filmovi dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država, Irske, Poljske, Grčke, Francuske i Kenije, dok Ponoćne projekcije dodatno stavljaju naglasak na regionalne autore iz Sarajeva, Hrvatske i Srbije.
Geografska raznolikost pritom nije jedina važna razlika. Filmovi pripadaju različitim generacijama, poetikama i načinima proizvodnje, a njihove teme kreću se od antičke tragedije i umjetničkog nasljeđa do savremenih pitanja seksualnosti, ekonomskog preživljavanja, porodičnih odnosa, društvene odgovornosti i granica između stvarnosti i fikcije.
Upravo u toj različitosti nalazi se najveća vrijednost selekcije.
Ona ne pokušava publici ponuditi jednu definiciju identiteta, bliskosti ili nade. Umjesto toga, pokazuje koliko različitih oblika te tri stvari mogu imati. Identitet se može tražiti u porodici, umjetnosti, seksualnosti ili prošlosti. Bliskost se može ponovo graditi između oca i sina, braće, umjetnika i njegove publike ili čovjeka i kamere. Nada može biti sadržana u muzici, u stvaranju novog filma, u umjetničkom otporu ili jednostavno u pokušaju da se nakon godina razdvojenosti ponovo uspostavi odnos.
Film kao prostor potrage
U konačnici, program Specijalnih i Ponoćnih projekcija 32. Sarajevo Film Festivala pokazuje film kao prostor potrage – za drugim čovjekom, za vlastitim identitetom, za izgubljenom prošlošću, za umjetničkim izrazom, za zajedničkim ciljem ili za mogućnošću da se iz krizne stvarnosti ipak pronađe neki oblik nade.
Od antičke „Antigone“ do futurističkog Sarajeva 2045., od dablinskih ulica do puta između Grčke i Poljske, od velikih svjetskih muzičkih događaja do periferije Beograda i infrastrukture omiškog kraja, ovi filmovi pokazuju da savremena kinematografija može istovremeno biti lična i politička, intimna i društvena, dokumentarna i fikcionalna.
Najvažnije je pritom da nijedno od ovih ostvarenja ne pristaje na ideju da je čovjek moguće objasniti jednom pričom.
Upravo suprotno – svako od njih polazi od pukotine, pitanja, odsustva, sjećanja, konflikta ili potrebe za promjenom, a zatim kroz filmski jezik pokušava istražiti šta se nalazi s druge strane.
Zbog toga Specijalne projekcije i Ponoćne projekcije nisu samo dodatak festivalskom programu, nego važan prostor za filmove koji žele otvoriti razgovor. Njihova vrijednost nije samo u temama koje obrađuju, nego i u načinu na koji ih obrađuju – slobodno, autorski i bez obaveze da se prilagode unaprijed zadanim kategorijama.
Od 14. do 21. augusta Sarajevo će tako ponovo biti mjesto susreta različitih filmskih jezika, generacija i iskustava, a ovogodišnje Specijalne i Ponoćne projekcije posebno će istaknuti jednu od najvažnijih mogućnosti filma: da kroz tuđu priču gledalac prepozna vlastita pitanja, vlastite strahove i vlastitu potrebu za bliskošću, smislom i nadom.