Dok posljednji promatrači svijeta zure u beskrajne ekrane bez sjećanja, Festival 25 FPS podiže svoj filmski barjak protiv carstva površnosti: Velika parada nemirnih vizija, avangardnih snova i pokretnih metafizičkih rana u kojoj se kroz pukotine slike, zvuka i vremena ponovno traži ono iskonsko pitanje svih pitanja – što je ostalo od čovjeka kada je čovjek prestao gledati

Postoje filmski festivali koji dolaze i prolaze kroz kalendar kulturnih događanja poput uredno složenih administrativnih bilješki, poput još jednog termina upisanog između sastanka i obveze, festivali čiji se sadržaj potroši istoga trenutka kada se ugase posljednja svjetla projekcijske dvorane, ali postoje i oni rijetki, gotovo tvrdoglavi prostori umjetničkog otpora, mjesta koja ne pristaju na brzinu suvremenog pogleda, na diktaturu površine, na beskonačnu bujicu slika koje čovjek svakodnevno prima, a koje gotovo nikada više ne uspijeva istinski vidjeti, i upravo takav prostor već više od dva desetljeća predstavlja Festival 25 FPS, manifestacija posvećena eksperimentalnom filmu, istraživanju pokretne slike i onim filmskim oblicima koji nastaju na rubovima očekivanja, tamo gdje kino prestaje biti samo mjesto zabave, a postaje laboratorij ljudske svijesti, arhiv naših strahova, naših sjećanja, naših kolektivnih trauma i onih neizgovorenih pitanja koja ostaju visjeti u zraku dugo nakon što se posljednji kadar povuče u crnilo.

Od 22. do 26. rujna Zagreb će ponovno postati mjesto susreta autora koji ne prihvaćaju kameru kao puki mehanički aparat za bilježenje stvarnosti, nego kao neku vrstu unutarnjeg oka civilizacije, kao instrument kojim se može zaviriti iza površine stvari, iza političkih događaja, iza osobnih uspomena, iza onoga što svakodnevni život skriva pod slojevima navike i ravnodušnosti, a ovogodišnje, 22. izdanje Festivala 25 FPS donosi natjecateljske programe koji potvrđuju upravo tu misiju: pokazati filmove koji ne ponavljaju već viđeno, nego stvaraju nove jezike gledanja.

U međunarodnoj konkurenciji, među više od dvije tisuće prijavljenih filmova iz cijeloga svijeta, odabrano je 25 ostvarenja koja predstavljaju presjek suvremene eksperimentalne kinematografije, ali taj broj nije samo statistička činjenica, nije tek hladna festivalska brojka koja govori o količini prijavljenih radova, nego svojevrsni dokaz koliko danas postoji autora koji pokušavaju pronaći pukotine u dominantnom vizualnom sustavu, pokušavaju pronaći ono mjesto na kojem slika više nije roba, nego iskustvo, više nije ukras, nego pitanje, više nije prolazni sadržaj, nego trag ljudskog postojanja.

Eksperimentalni film oduvijek je pripadao onima koji nisu zadovoljni gotovim odgovorima, onima koji smatraju da kamera ne mora samo pokazivati nego i misliti, da montaža može biti filozofija, da tišina može imati veću težinu od dijaloga, da jedan pokret, jedan kadar, jedna promjena svjetla mogu sadržavati cijelu povijest jednog čovjeka ili jednog naroda.

Međunarodni program ovogodišnjeg festivala zato djeluje poput svojevrsnog zemljovida suvremenih ljudskih opsesija, od prirode i nestajanja svijeta do pitanja identiteta, tehnologije, prostora, sjećanja i političkih rana koje se često skrivaju iza svakodnevice.

Film „A Person of the Forest“ redateljice Mirande Pennell otvara pitanje odnosa čovjeka i prirode, ali ne kroz jednostavnu ekološku poruku, nego kroz kompleksniji odnos prema krajoliku kao mjestu pamćenja, prostoru u kojem priroda nije samo kulisa ljudskog života nego svjedok svega što čovjek radi, gradi i uništava.

„Another Earth“ Bena Russella ulazi u područje kozmičkog i metafizičkog, u onu staru ljudsku potrebu da se udaljavanjem od Zemlje zapravo bolje razumije vlastita sudbina, jer čovjek od prvih pogleda prema zvijezdama nije tražio samo druge svjetove, nego odgovor na pitanje tko je on sam.

Tu su i filmovi poput „Forever…Forever“ Johanna Lurfa, koji istražuju odnos slike, vremena i beskonačnosti, jer upravo je vrijeme možda najveći neprijatelj i najveća opsesija filma: kamera može zaustaviti trenutak, ali ga nikada ne može vratiti, može sačuvati lice, ali ne može vratiti čovjeka koji je nekoć gledao kroz to lice.

Posebnu pažnju privlače i radovi koji dolaze iz različitih kulturnih prostora, poput „Phi Pattana“ Komtoucha Napattaloonga, „Local Sensations“ Tulapopa Saenjaorena ili „When Flowers Dream of Us“ Roberta Minassiana, jer pokazuju da eksperimentalni film više nije ograničen geografskim granicama, nego postaje globalni razgovor o tome kako različite zajednice doživljavaju promjene, gubitke, snove i budućnost.

U tim filmovima nema jednostavne podjele na pobjednike i poražene, nema jasne granice između dokumentarnog i fikcionalnog, između osobnog i kolektivnog, jer suvremeni eksperimentalni film upravo živi u toj nesigurnosti, u tom prostoru gdje se stvarnost počinje raspadati, a umjetnost pokušava sastaviti njezine fragmente.

Jednako važnu ulogu ima i hrvatsko natjecanje Refleksi 2026., program koji pokazuje vitalnost domaće eksperimentalne scene i činjenicu da hrvatski autori ne promatraju film kao zatvorenu formu, nego kao otvoreni prostor istraživanja.

Među odabranim radovima nalazi se „11:1-9“ Nele Gluhak, „I could have talked“ Ivana Marušića Klifa, „Isti znoj i dalje teče kroz te iste pore“ Neže Knez, „Napušteni vrtovi“ Tomislava Šobana, „Opera“ Igora Zelića, „Ovu sobu ostavite zakopanu“ Ive Kraljević, „VSL-246“ Lade Franulović i „Yabberwocky“ Damira Čučića, autori koji različitim poetikama istražuju prostor slike, zvuka, tijela i sjećanja.

Posebno je važno što Festival 25 FPS ne završava na natjecateljskim projekcijama, jer njegova snaga nije samo u izboru filmova nego u stvaranju šireg kulturnog ekosustava u kojem film postaje razgovor, susret i intelektualna razmjena.

Ovogodišnji program donosi i seminar Disperzije, posvećen fenomenu raspršene pažnje, temi koja možda bolje nego išta drugo opisuje današnje vrijeme u kojem čovjek istovremeno prima tisuće informacija, a sve teže pronalazi trenutak dubokog gledanja, koncentracije i unutarnjeg mira.

Jer upravo je možda najveći paradoks suvremenog svijeta činjenica da nikada nismo imali više slika, a nikada manje vremena da ih zaista vidimo.

Festival donosi i filmske programe članova žirija Alije Syed, Glorije Vilches i Federica Windhausena, predstavljanje novog izdanja edicije Kvadrati sekunde, domaće filmske premijere te susrete s autorima koji proširuju granice filmskog iskustva.

Posebnu dimenziju festivalu daje dolazak umjetnika poput Luisa Macíasa te britanskog pionira proširenog filma Guya Sherwina, autora čiji radovi pripadaju tradiciji takozvanog expanded cinema, onom području umjetnosti gdje projekcija više nije samo prikazivanje filma na platnu, nego fizički događaj, gotovo ritual u kojem svjetlost, prostor, tijelo izvođača i publika postaju jedan zajednički organizam.

Sherwinov kultni rad „Man with Mirror“ tako dolazi u Zagreb kao podsjetnik da kino nikada nije bilo samo tamna prostorija i bijelo platno, nego mjesto susreta čovjeka sa samim sobom.

A možda je upravo to najvažnije pitanje koje Festival 25 FPS postavlja: što ostaje od čovjeka kada mu oduzmemo sve slike koje svakodnevno proizvodi, kada nestanu ekrani, kada se ugase algoritmi, kada prestane neprekidna proizvodnja sadržaja?

Ostaje pogled.

Ostaje sjećanje.

Ostaje potreba da nešto bude viđeno.

U vremenu u kojem slike nestaju brže nego ikada prije, u kojem se jedna fotografija zamjenjuje drugom prije nego što smo uopće razumjeli prethodnu, Festival 25 FPS djeluje gotovo kao kulturni čin neposluha, kao tiha pobuna protiv zaborava, kao podsjetnik da film još uvijek može biti mjesto gdje čovjek ne bježi od stvarnosti, nego je prvi put zaista pogleda.