#filmska kritika

O nevidljivom rezu u utrobi jedne propale epohe, o Prometeju koji je s otoka Viševice donio električno svjetlo da bi njime osvijetlio beskrajnu tamu ljudske savjesti, o mrtvim bogovima celuloida, zagrebačkim činovnicima filmske besmrtnosti i jednoj montažerki koja je među krhotinama vremena pokušala sastaviti ono što ni povijest, ni revolucija, ni sam Gospodin Bog u svojoj beskonačnoj administrativnoj nesposobnosti nisu uspjeli, naime jedan jedini ljudski život u kojemu bi prošlost pristala ostati mrtva, sadašnjost prestala lagati, a budućnost se konačno odrekla svoje groteskne navike da svakome nesretniku obećava nastavak filma koji je, zapravo, odavno završio.

Postoji, gospodo moja, u toj našoj provincijalnoj, srednjoeuropskoj, balkanskoj i bogzna kakvoj još kinematografskoj močvari, gdje se već desetljećima mrtvaci svečano pokapaju pod vijencima...

Trideset i pet godina celuloidne agonije hrvatskoga duha ili kako se u Karlovcu, među dvjesto i devet filmskih vapaja, nevidljivim priviđenjima digitalne stvarnosti i posljednjim trzajima građanske savjesti, priprema groteskni obračun s jednom kinematografijom koja već desetljećima odbija umrijeti, premda joj je vlastiti narod odavno organizirao pogreb

Postoje, gospodo moja, u toj našoj nesretnoj, provincijalnoj, sentimentalnoj, do posljednjega statističkog podatka administrativno evidentiranoj i u kulturnom pogledu neprestano samoj sebi sumnjivoj hrvatskoj...