Karlovačka apokalipsa pod svjetlom kinoprojektora ili trideset pet godina hrvatske filmske groznice, metafizičkog očaja, provincijalnih neuroza i veličanstvene pobune pokretnih slika protiv sveopće civilizacijske gluposti

Ili nekoliko bilježaka o trideset petom ukazanju hrvatskoga filma, karlovačkoj metafizici i posljednjim trzajima civilizacije pred kinoprojektorom.

Karlovac, ta četverorječna republika hrvatske melankolije, taj uredno asfaltirani san habsburške geometrije, taj provincijalni Babilon pod administrativnim patronatom općinske svakodnevice, ponovno pred vratima velike kinematografske ispovjedaonice, pred oltarom pokretnih slika, pred posljednjim sudom nacionalne imaginacije, pred vlastitom savješću u mraku Kina Edison!

Petnaesti listopada dvije tisuće dvadeset šeste godine, četvrtak, običan građanski četvrtak, dan uredskih stolaca, neplaćenih računa, hladnih kava, sitnih obiteljskih neprijateljstava i velikih državnih samozavaravanja, odjednom pod zastavom trideset petih Dana hrvatskog filma, pod teretom dvjesto devet prijavljenih djela, pedeset i jednog filma u konkurenciji, više od stotinu dvadeset filmskih prikazivanja, pod neizdrživom težinom jedne male kinematografije s golemim ambicijama i kroničnim problemima vlastite egzistencije!

Gospodo, kakav prizor!

Kakva veličanstvena, gotovo patološka upornost jedne kulture pred vlastitim ogledalom!

Kakva nepodnošljiva drskost tih ljudi s kamerama, tih neumornih zapisničara prolaznosti, tih provincijalnih metafizičara s memorijskim karticama, tih kroničara ljudske bijede pod reflektorima, tih redatelja bez carstava, tih glumaca bez prijestolja, tih montažera bez milosti, tih producenata pred beskonačnim redovima financijskih obrazaca, tih posljednjih apostola pokretne slike u stoljeću sveopće duhovne rasprodaje!

Trideset pet godina!

Trideset pet godina pred ekranom nacionalne svijesti, pred pokretnim mrtvačkim kovčegom kolektivnih uspomena, pred crnim pravokutnikom ljudske taštine, pred neumoljivom optikom vremena!

A Hrvatska?

Hrvatska, taj beskrajni seminar iz povijesnog samosažaljenja, taj grandiozni muzej nedovršenih namjera, taj svečano inaugurirani nesporazum između stvarnosti i vlastite predodžbe o stvarnosti, pred pedeset i jednim filmom kao pred pedeset i jednim svjedokom optužbe!

Optužbe protiv koga?

Protiv čovjeka, dakako!

Protiv tog malog, nervoznog, beskrajno uvredljivog sisavca, tog dvonožnog knjigovođe vlastite nesreće, tog sentimentalnog nasilnika nad vremenom, tog vlasnika mobilnog telefona i nekoliko neriješenih metafizičkih pitanja, tog jadnog potomka antičkih tragedija s popustom na parkiranje!

I upravo sada, usred tog građanskog kaosa, usred beskrajne parade političkih samozadovoljstava, kulturnih odbora, službenih priopćenja, javnih natječaja i privatnih razočaranja, Kino Edison kao posljednja električna katedrala jednog umornog naroda!

Edison!

Kakvo ime za hram naših suvremenih mrakova!

Kakva povijesna ironija, kakva metafizička dosjetka, kakva gotovo nepristojna podudarnost između električne svjetlosti i nacionalne sklonosti prema pomrčinama!

Na jednoj strani svjetlost projektora, na drugoj strani golema, troma, samodopadna životinja društvene ravnodušnosti, sa svojim ministarstvima, povjerenstvima, pravilnicima, natječajima, izvješćima, strategijama, evaluacijama i svim ostalim svečanim instrumentima administrativnog gušenja ljudske imaginacije!

A između tih dviju sila mali hrvatski film, mršav, nervozan, tvrdoglav, pomalo nepristojan, povremeno genijalan u svojoj nespretnosti, povremeno bespomoćan pred vlastitim ambicijama, uvijek pred strašnim pitanjem vlastite svrhe!

Čemu film, gospodo?

Čemu umjetnost pred hladnjakom punim računa, pred prazninom obiteljskog razgovora, pred birokratskom galaksijom formulara, pred golemim televizijskim carstvom nasmiješenih ništarija?

Čemu kadar, čemu rez, čemu montaža, čemu ta opsesivna potreba za bilježenjem ljudskih lica, ljudskih šutnji, ljudskih poniženja, ljudskih pokušaja ljubavi?

Odgovor?

Pedeset i jedan film.

Pedeset i jedan pokušaj.

Pedeset i jedan mali ustanak protiv konačne pobjede zaborava.

A u arhivima, gospodo, u tim hladnim katakombama nacionalne memorije, među filmskim vrpcama, prašinom, inventarnim brojevima i mrtvim ambicijama nekadašnjih umjetničkih revolucionara, još uvijek nemirni duh Oktavijana Miletića!

Miletić, pionir domaćega umjetničkog filma, gospodar starih filmskih parodija, čovjek iz vremena drugačijih tehničkih čudesa i podjednako smiješnih ljudskih slabosti, ponovno pred publikom kroz Sljedeći, molim, Nocturno i Zagreb u svjetlu velegrada.

Zagreb u svjetlu velegrada!

O, kakva sintagma!

Kakva čudesna povijesna provokacija!

Velegrad, ta vječna čežnja naših provincijalnih duša, taj nedostižni san o pariškim bulevarima, berlinskim kabaretima, petrogradskim noćima, europskim katastrofama velikoga formata, pred malim hrvatskim ogledalom vlastite veličine!

A nad tom arhivskom komedijom Lela i Joe Kaplowitz, njihova živa glazba, njihovi tonovi pred starim filmskim sjenama, pred nijemim glumcima, pred davno umrlim publikama, pred čitavom jednom generacijom pokojnika s neobično živim smislom za humor!

Smijeh nad grobom vremena!

Glazba nad pepelom celuloida!

Električna misa za sve naše propale iluzije!

I zatim Sazrijevanja.

Kakva strašna riječ!

Sazrijevanje, taj društveno prihvaćeni naziv za postupno uništavanje dječjih iluzija, taj svečani proces prilagodbe čovjeka svijetu kompromisa, taj beskrajni marš od prvoga razočaranja prema posljednjoj mirovinskoj uplatnici!

Šest filmova pod jednim naslovom, šest pogleda prema tom neumoljivom procesu, šest malih sudnica pred velikim pitanjem ljudske zrelosti.

Tri live, Buše, Gladno srce, Mačka se uvijek dočeka na noge, Rezonancija, Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve.

Dobro je sve!

Dobro je sve!

Dobro je sve!

Kakva veličanstvena formula nacionalne autosugestije!

Kakva savršena rečenica za zidove bolnica, čekaonica, ministarstava, psihijatrijskih ordinacija, javnih poduzeća, bračnih savjetovališta i svih ostalih ustanova za organizirano održavanje društvene prisebnosti!

Dobro je sve, gospodo, usred opće metafizičke nesanice!

Dobro je sve pred vlastitim odrazom u praznom izlogu!

Dobro je sve u velikoj čekaonici povijesti, s brojem u ruci, s neizvjesnim terminom, s vječnim strahom od prozivke!

A negdje u toj istoj festivalskoj republici program Arhiva sjećanja, pet filmskih pokušaja razgovora s prošlošću, pet malih ekspedicija u golemu podzemnu kanalizaciju ljudskog pamćenja.

Sjećanje!

Ta privatna policija ljudske savjesti!

Taj neplaćeni istražitelj naših prošlih postupaka!

Taj neumoljivi arhivar svih propuštenih zagrljaja, svih pogrešnih riječi, svih kukavičkih šutnji, svih nekadašnjih ljubavi pod ruševinama sadašnjosti!

Kupljena sjećanja, Idemo van?, Pozdrav iz Sekretarijata, Haustor – Treći svijet Dub 2025, Ovu sobu ostavite zakopanu.

Pozdrav iz Sekretarijata!

Kakva administrativna poezija!

Kakav neodoljivi miris pečata, registratora, službenih hodnika i čovjekove vječne potrebe za opravdanjem vlastitog postojanja pred nekim višim uredom!

A tek ta zakopana soba!

Ta soba pod zemljom, pod obiteljskim lažima, pod društvenim konvencijama, pod svim našim malim i velikim odricanjima od istine!

Gospodo, čitava jedna civilizacija zakopanih soba!

Čitava jedna povijest zaključanih vrata!

Čitav jedan narod pred vlastitim ključevima, bez hrabrosti za okretanje brave!

I onda, usred tog mračnog inventara ljudske duše, Nove hrvatske animacije za djecu.

Djeca!

Ti mali nevini promatrači naše veličanstvene nesposobnosti!

Ti budući nasljednici naših kredita, naših povijesnih nesporazuma, naših kulturnih institucija, naših političkih patologija i naših neriješenih obiteljskih računa!

Pred njima animirani svjetovi, šarene slike, pokretni oblici, male čudesne pobune protiv gravitacije i svakodnevnog reda.

A pred odraslima?

Pred odraslima čitav jedan groteskni zoološki vrt društvenih uloga, od svečanog govornika do umornog filmskog kritičara, od samozadovoljnog birokrata do očajnog umjetnika, od velikog estetskog autoriteta do malog čovjeka s plastičnom čašom na festivalskom domjenku!

O, taj domjenak!

Ta posljednja večera suvremene kulture!

Ta gastronomska metafizika državnog financiranja!

Ta veličanstvena bitka između umjetničke besmrtnosti i posljednjeg komada lisnatog tijesta!

Pred tanjurom nekoliko maslina, pred čašom mlakoga vina, pred komadićem sira na čačkalici, čitava filozofija hrvatske kulturne egzistencije!

Jedan redatelj pred vlastitom savješću.

Jedan kritičar pred vlastitom taštinom.

Jedan producent pred vlastitom financijskom konstrukcijom.

Jedan gledatelj pred neugodnom spoznajom vlastite smrtnosti.

A svi zajedno pred švedskim stolom!

Kakva demokracija!

Kakva jednakost!

Kakvo konačno bratstvo svih umjetničkih pravaca pred tanjurom hladnih zalogaja!

I negdje iz dubine festivalskog rasporeda Psihijatrija i film: u potrazi za domom.

Dom!

Kakva nježna, gotovo nepristojna riječ usred ovog općeg duhovnog beskućništva!

Dom za čovjeka bez unutarnjeg mira, dom za umjetnika bez sigurnog prihoda, dom za sjećanje bez pouzdanog svjedoka, dom za savjest bez konačne presude!

A u istoj festivalskoj stvarnosti i smjernice za inkluzivne titlove, i Film svima, i pokušaj otvaranja filmskoga iskustva različitim gledateljima.

Napokon jedna sasvim zemaljska stvar među našim kozmičkim histerijama!

Pristup filmu.

Mogućnost sudjelovanja.

Mjesto u mraku za još jednog čovjeka.

Kakva strašna jednostavnost pred našom nezasitnom potrebom za velikim riječima!

I dok filmski arhivi otvaraju svoje prašnjave riznice, dok Ivan Ramljak i Zdenko Gašparović ponovno ulaze u festivalski prostor kroz retrospektive, dok dokumentarni filmovi Krste Papića izranjaju iz povijesne tame, dok Automatofoni Tomislava Kobije prizivaju drugačije mogućnosti filmskoga jezika, nad čitavim tim skupom lebdi jedno staro, nepodnošljivo pitanje.

Tko će sačuvati sve te slike?

Tko će sačuvati sve te glasove?

Tko će sačuvati sve te mrtve, sve te žive, sve te napuštene gradove, sve te male ljudske pobune, sve te neuspjele pokušaje besmrtnosti?

A među njima Zrinko Ogresta.

Njegove Krhotine: kronika jednog nestajanja.

Krhotine!

Kakva točna riječ za ljudsku povijest!

Krhotine obitelji, krhotine država, krhotine uvjerenja, krhotine obećanja, krhotine onih velikih rečenica o budućnosti pred njihovim sitnim, ponižavajućim ostacima!

U subotu, sedamnaestoga listopada, Ogrestin film pred publikom, uz razgovor Vinka Brešana, Ivana Maloče i Josipa Grozdanića, pred uspomenom na redatelja i scenarista, pred odsutnošću prvoga pobjednika Dana hrvatskog filma.

A smrt?

Smrt, ta najstarija filmska montažerka, ta apsolutna gospodarica završnog reza, ta neumoljiva urednica ljudskih biografija, ponovno za svojim nevidljivim radnim stolom!

Bez natječaja.

Bez komisije.

Bez prava na žalbu.

Ipak, pred njezinom hladnom administracijom još uvijek slike.

Još uvijek glasovi.

Još uvijek nečije lice u krupnom planu.

Još uvijek posljednja mogućnost susreta s odsutnim čovjekom.

A onda profesionalni susreti, scenaristička čitanja, razgovori o dokumentarnoj produkciji za televiziju, filmska kritika, vizualni efekti, filmološke knjige, Meet&Match, filmski kviz, Listanje Pansinija!

Gospodo, čitava jedna mala republika intelektualne groznice!

Čitava jedna improvizirana akademija ljudske nesigurnosti!

Čitava jedna skupština umjetničkih sumnjičavaca pred strašnom mogućnošću vlastite beskorisnosti!

Jer što je filmska kritika pred beskrajem?

Što je scenarij pred kaosom?

Što je redateljska koncepcija pred neumoljivim raspadom materije?

Što je festivalska nagrada pred posljednjom noći svemira?

Apsurd, dakako!

Divan, nepotreban, veličanstveno tvrdoglav apsurd!

I upravo u tom apsurdu naša posljednja ljudska pristojnost, naša posljednja obrana pred barbarstvom savršeno organizirane ravnodušnosti!

Četiri dana u Karlovcu.

Četiri dana filmske groznice.

Četiri dana pred velikim ogledalom malih ljudskih sudbina.

A izvan kina promet, računi, hladnjaci, tramvaji, političke izjave, televizijske reklame, meteorološke prognoze, sve one sitne svakodnevne ceremonije našega zajedničkog zaborava.

Unutra mrak.

Unutra lica.

Unutra čovjek pred čovjekom.

I na kraju, gospodo, posljednja uvreda našem ekonomskom razumu, posljednji šamar trgovačkoj metafizici, posljednja groteskna provokacija civilizaciji cijena, tarifa, naknada, članarina, pretplata i obveznih doplata!

Ulaz besplatan!

Besplatan ulaz u Kino Edison!

Besplatan ulaz pred pedeset i jednim filmskim svjedokom!

Besplatan ulaz u arhiv nacionalnih neuroza!

Besplatan ulaz pred duhovima pokojnih redatelja!

Besplatan ulaz u četiri dana organizirane umjetničke neposlušnosti!

Besplatan ulaz u tu malu karlovačku apokalipsu bez vatrenih kočija, bez sedam truba, bez nebeskih konjanika, bez službenog priopćenja o konačnom raspadu svijeta!

Samo jedna kinodvorana.

Samo nekoliko redova sjedala.

Samo svjetlost projektora.

Samo čovjek pred vlastitom sjenom.

I naposljetku, nakon svih naših povijesnih katastrofa, filozofskih histerija, društvenih poniženja, umjetničkih ambicija i svečanih građanskih samozavaravanja, jedna gotovo nepodnošljiva mogućnost.

Čovjek u mraku.

Čovjek pred slikom.

Čovjek bez izgovora.

A na izlazu?

Karlovac.

Četiri rijeke.

Jedan svijet.

I dalje bez konačnog objašnjenja.