Subota, ili kako se eksperimentalni film pokušao objasniti priručnikom, nakon čega su došli zemlja, leća, imperij, žiriji, nagrade i konačni slom ljudske sposobnosti sjedenja u mraku

Subota će, dakle, taj pretposljednji ili posljednji, ovisno o tome računa li čovjek dane prema kalendaru, festivalskoj iscrpljenosti ili prema količini kave koja mu još cirkulira kroz krvotok, dan dvadeset i drugoga Festivala 25 FPS započeti u jedanaest sati i trideset minuta, u Kleti, tom prostoru u kojemu će se, dok Zagreb vani bude obavljao svoju redovitu subotnju liturgiju tramvajskih kočnica, vrećica iz pekarnica, automobila ostavljenih ondje gdje ih nikakav razuman urbanistički plan nikada ne bi ostavio i ljudi koji nekamo idu premda bi ih, kada biste ih zaustavili i upitali kamo, to pitanje možda dovelo do manjega metafizičkog sloma, otvoriti Priručnik za eksperimentalni film, knjiga, publikacija, predmet od papira i slova, još jedan pokušaj čovječanstva da između dviju korica zatvori nešto što se, po vlastitoj definiciji, već desetljećima trudi pobjeći upravo svakoj definiciji, urednosti, ladici, žanru, etiketi i onome birokratskom zadovoljstvu kojim ljudsko biće, čim nečemu dodijeli ime, umišlja da je time tu stvar razumjelo.

Jer što je, na kraju krajeva, eksperimentalni film, osim jednog dugotrajnog, nervoznog i povremeno veličanstveno besmislenog spora između oka i slike, između kamere i svijeta, između čovjeka koji je pritisnuo REC i čovjeka koji sjedi u mraku pa se nakon sedamnaest minuta pita je li upravo gledao film, san, mrlju na emulziji, političku alegoriju, nečiju obiteljsku traumu, sunčevu svjetlost koja pada preko zida ili naprosto zid, taj prokleti zid, nepomičan i nijem, koji je u međuvremenu, zahvaljujući festivalskom katalogu i tri fusnote, postao pitanje ontologije pogleda?

A upravo će se toj zvijeri, toj neuhvatljivoj filmskoj životinji koja čim je čovjek definira pobjegne kroz rupu u definiciji, pokušati približiti zbirka eseja u kojoj se pristupačni ogledi, akademska rasprava i postojeća literatura sastaju za istim stolom, vjerojatno bez ikakve nade da će se oko svega složiti, ali barem s namjerom da se još jednom, ozbiljno, temeljito i uz dovoljan broj pojmova zbog kojih običan smrtnik počinje sumnjati u vlastito poznavanje materinskoga jezika, progovori o razumijevanju, definiranju i tumačenju eksperimentalnog filma, dakle o razumijevanju onoga što možda postoji upravo zato da se ne razumije do kraja.

Ondje će sjediti Federico Windhausen, urednik engleskog izdanja A Companion to Experimental Cinema, te Marina Kožul i Miro Frakić, urednici hrvatskoga izdanja, i govorit će o filmu, knjizi, eksperimentu, slici, teoriji, vjerojatno i o riječima kojima se opisuje slika, dok će nad svime lebdjeti ono staro pitanje svake teorije umjetnosti: koliko se riječi može napisati o slici koja traje tri minute prije nego što te riječi postanu dulje od same slike, i nije li možda upravo ta monstruozna disproporcija između kratkoće ljudskog pogleda i beskrajnosti njegova komentara jedna od najvjernijih slika naše civilizacije.

A onda će biti šesnaest sati.

Ne simboličnih šesnaest sati.

Ne metafizičkih šesnaest sati.

Nego jednostavno 16:00, kada se čovječanstvo vraća u Kinoteku jer raspored, za razliku od ljudske duše, poznaje satnicu.

Ondje počinje drugi program natjecanja hrvatskog filma, Refleksi, naslov dovoljno kratak da iza njega stane gotovo sve: lice, ogledalo, prozor, ekran, memorija, trauma, slučajna zraka svjetlosti, nekoliko desetljeća filmske teorije i najmanje jedan gledatelj koji će nakon projekcije izaći na ulicu potpuno uvjeren da je nešto razumio, ali neće biti sasvim sposoban objasniti što.

Četiri filma.

Četiri pokušaja.

Četiri različita načina da se ta jadna filmska forma, već dovoljno izmučena rezovima, montažama, formatima, pikselima, emulzijama, projekcijama i stoljećem rasprava o tome je li film umjetnost, industrija, dokument, san, roba ili tek dvadeset i četiri slike u sekundi koje su uspjele prevariti oko, još jednom rastegne preko vlastitih granica.

Ovu sobu ostavite zakopanu Ive Kraljević, krhak i osoban film, naslov koji već zvuči kao naredba ostavljena na vratima prostorije u koju nitko razuman ne bi trebao ulaziti, ali će, naravno, upravo zato svi poželjeti zaviriti; Jabberwocky Damira Čučića, filmska „pjesma besmislice“, što je formulacija koja u zemlji u kojoj se svakodnevno proizvode kilometri sasvim nefilmske besmislice djeluje gotovo kao precizna žanrovska disciplina; zatim 11:1-9 Nele Gluhak, komunikacijski izazovan, što možda znači da će komunikacija biti otežana, prekinuta, razlomljena ili bačena pred gledatelja kao telefonski aparat bez slušalice; i napokon Napušteni vrtovi Tomislava Šobana, obrasli biljkama, zelenilom, vremenom i onom upornom organskom ravnodušnošću prirode koja će, kada jednom nestane posljednjeg čovjeka, bez ikakve ceremonije pustiti bršljan preko njegovih muzeja, arhiva, kinoteka, ministarstava kulture, festivalskih akreditacija, nagrada, priopćenja za medije i pažljivo dizajniranih kataloga.

A u osamnaest sati, jer subota još nije ni približno završila i jer festivalski dan ne priznaje slabost ljudske kralježnice, kapaka ni probavnoga sustava, dolazi šesti blok Međunarodnog natjecanja, Zemlja, leća, imperij, tri riječi koje već same stoje jedna kraj druge kao tri optuženika pred povijesnim sudom: zemlja, ta stara blatnjava kugla preko koje smo povukli granice; leća, to stakleno oko kojim je gledamo i uvjeravamo se da je ono što vidimo stvarnost; imperij, ta stoljetna navika čovjeka da tuđu zemlju najprije pogleda, zatim izmjeri, zatim nacrta na kartu, zatim joj promijeni ime, a onda nekoliko generacija poslije organizira simpozij o posljedicama svega navedenoga.

Putovat će se ondje kroz krajolike, kolonijalne imaginarije i ekološki osjetljive prizore, dakle kroz onu golemo razrovanu geografiju u kojoj pejzaž više nije samo pejzaž nego arhiv, rana, karta, vlasnički list, sjećanje i dokazni materijal, jer otkako je čovjek prvi put zabio kolac u zemlju i rekao ovo je moje, priroda više nije imala mira, a kamera je kasnije stigla kao svjedok koji nikada nije sasvim nevin jer svako oko, pa tako i stakleno, bira gdje će gledati i što će ostaviti izvan kadra.

Bit će tu THYLA Stefana Németha, bit će Šumski čovjek festivalske laureatkinje Mirande Pennell, bit će Stopala naopako Elodie Arpa, bit će Izviđanje Daniela Manna, bit će šuma, zemlja, stopala, pogled, izviđanje, čovjek, imperij, leća i sva ona pitanja koja se nakon projekcije iz mraka prenose u razgovor, gdje publika sjedi sa svojim torbama, bocama vode, kaputima i vlastitim tumačenjima te čeka trenutak u kojemu netko iz trećega reda podigne ruku i započne rečenicu riječima:

„Ovo možda nije pitanje, više komentar…“

i tada, gospodo, tada vrijeme prestaje.

Jer nema dulje jedinice vremena od festivalskoga komentara koji nije pitanje.

Civilizacije se mogu roditi i propasti unutar jednoga takvog komentara.

Carstva mogu prijeći iz robovlasništva u feudalizam, iz feudalizma u kapitalizam, iz kapitalizma u panel-diskusiju, a čovjek u trećem redu još uvijek govori.

Govori o kadru.

Govori o odsutnosti kadra.

Govori o političnosti odsutnosti kadra.

Govori o vlastitom iskustvu gledanja političnosti odsutnosti kadra.

Autor klima glavom.

Moderator drži mikrofon.

Publika stari.

Negdje vani pada list.

Jedno dijete završava osnovnu školu.

Zvijezda udaljena šest stotina svjetlosnih godina kolabira sama u sebe.

Komentar još traje.

Ali čak će i on jednom završiti, jer sve završava, čak i ono što se u trenutku čini beskonačnim, pa će tako u 20:30 doći trenutak kada će se dvadeset i drugi Festival 25 FPS svečano zatvoriti dodjelom nagrada Velikoga žirija, Žirija kritike, publike i Green DCP-a, nakon čega će se prikazati nagrađeni filmovi. Subota na 22. Festivalu 25 FPS …

I tada će se dogoditi ono što se događa na kraju svakog festivala otkako postoje festivali, nagrade i ljudi koji su pristali nekoliko dana živjeti prema projekcijskim blokovima umjesto prema suncu: netko će dobiti nagradu, netko neće, netko će pljeskati iskreno, netko profesionalno, netko iz pristojnosti, netko zato što plješću svi ostali pa bi bilo neugodno držati ruke u krilu, netko će već gledati prema izlazu jer posljednji tramvaj ne mari za eksperimentalni film, netko će zagrliti nekoga koga je upoznao prije četrdeset osam sati kao da zajedno odlaze u emigraciju, netko će pokušati pronaći kaput, netko čašu, netko autora kojemu je obećao poslati poveznicu, netko vlastitu akreditaciju koju više ne treba, a negdje između posljednjega pljeska i prvoga paljenja svjetla ostat će na trenutak ono bijelo festivalsko platno, prazno i glupo i savršeno ravnodušno prema svim našim interpretacijama, žirijima, nagradama, teorijama, programskim knjižicama, kritikama, razgovorima, definicijama, priručnicima i beskrajnim ljudskim pokušajima da od nekoliko titraja svjetlosti napravimo nešto što možemo ponijeti kući,

a onda će netko,

konačno,

ugasiti projektor.