Trideset i pet godina celuloidne agonije hrvatskoga duha ili kako se u Karlovcu, među dvjesto i devet filmskih vapaja, nevidljivim priviđenjima digitalne stvarnosti i posljednjim trzajima građanske savjesti, priprema groteskni obračun s jednom kinematografijom koja već desetljećima odbija umrijeti, premda joj je vlastiti narod odavno organizirao pogreb

Postoje, gospodo moja, u toj našoj nesretnoj, provincijalnoj, sentimentalnoj, do posljednjega statističkog podatka administrativno evidentiranoj i u kulturnom pogledu neprestano samoj sebi sumnjivoj hrvatskoj stvarnosti, stanoviti trenuci kada se čovjek, već odavno umoran od svečanih otvaranja, protokolarnih rukovanja, kulturnih strategija, programskih knjižica, ministarskih osmijeha, festivalskih akreditacija i svih onih beskonačnih, malograđanskih ceremonija kojima jedna mala civilizacija pokušava dokazati da još uvijek posjeduje nešto što bi se, uz stanovitu količinu dobre volje i neizbježnu dozu metafizičkoga optimizma, moglo nazvati duhovnim životom, mora zapitati nije li čitava ta naša kinematografija, sa svojim kamerama, reflektorima, redateljima, producentima, glumcima, filmskim kritičarima i vječnim prosjacima pred vratima javnih fondova, zapravo jedna golema, groteskna, kolektivna halucinacija u kojoj se narod, nesposoban da pogleda vlastito lice u ogledalu povijesti, odlučio promatrati na filmskom platnu, uvjeren da će njegova bijeda, jednom kada bude osvijetljena projektorskom lampom, prestati biti bijedom i postati umjetnošću.

I upravo u takvoj atmosferi, u kojoj se hrvatska kulturna svijest već desetljećima kreće između pogrebne ozbiljnosti provincijskog akademizma i razdragane infantilnosti festivalskoga koktela, pojavljuje se, poput nekakve neobične, celuloidne utvare koja odbija pristati na vlastiti nestanak, trideset i peto izdanje Dana hrvatskog filma, što će se od petnaestoga do osamnaestoga listopada održati u karlovačkom Kinu Edison, tom elektrificiranom hramu pokretnih slika u gradu četiriju rijeka, gdje će se, prema službenim podacima koji u svojoj hladnoj numeričkoj egzaktnosti djeluju gotovo sablasno, prikazati pedeset i jedan film odabran među dvjesto i devet prijavljenih radova, kao da je dvjesto i devet hrvatskih duša, nezadovoljnih vlastitom zemaljskom egzistencijom, odlučilo svoju unutarnju pomutnju pretočiti u pokretne slike, predati ih festivalskoj komisiji i zatim čekati, s onom karakterističnom mješavinom nade, poniženja i provincijalne taštine, hoće li njihova osobna apokalipsa biti proglašena umjetnički relevantnom.

A nad tom neobičnom povorkom hrvatskih filmskih prikaza, nad tim grotesknim karnevalom ambicija, frustracija, poetskih pokušaja, dokumentarnih svjedočanstava, animiranih fantazmagorija i namjenskih audiovizualnih proizvoda, lebdi figura umjetničkoga ravnatelja Silvestra Milete, koji, suočen s činjenicom da je među prijavljenim radovima više od šezdeset namjenskih filmova, od kojih je deset odabrano za natjecanje, mora razmišljati o sudbini umjetnosti u civilizaciji koja je uspjela komercijalnu poruku, glazbeni spot, edukativni sadržaj i autorski filmski izraz smjestiti pod isti festivalski krov, kao da je povijest estetike, od Aristotelove Poetike do suvremenoga digitalnog algoritma, bila samo dugačka i pomalo besmislena priprema za trenutak u kojemu će se pitanje umjetničke istine susresti s pitanjem trajanja reklamnog kadra.

Jer što je, uostalom, namjenski film, ako ne savršena alegorija našega vremena, toga nesretnog stoljeća u kojemu sve mora imati svoju namjenu, svoju ciljanu publiku, svoju komunikacijsku strategiju, svoj mjerljivi učinak i svoj uredno potpisani produkcijski ugovor, dok jedino čovjek, taj posljednji ostatak nekadašnjega humanističkog sna, još uvijek ne zna čemu zapravo služi, zašto se budi, zbog čega plaća račune i kakva ga je nesretna kozmička administracija osudila da između dva porezna razdoblja razmišlja o smislu umjetnosti.

A kada se, nakon tih filmskih iskušenja, pred publiku postavi Veliki stručni žiri, sastavljen od Andreja Korovljeva, Maruške Aras, Bernarde Fruk, Katarine Prpić i Marija Kozine, čovjek ne može a da se ne prisjeti svih onih povijesnih tribunala pred kojima su stoljećima stajali pjesnici, heretici, filozofi i ostali nesretnici uvjereni da njihova osobna istina zaslužuje javno priznanje, premda ovdje, dakako, neće padati glave, neće gorjeti rukopisi i neće se izricati presude u ime kakvoga apsolutnog monarha, nego će se, u skladu s civiliziranim običajima suvremenoga kulturnog života, odlučivati o filmskim nagradama, što je možda humaniji, ali nipošto manje dramatičan oblik ljudske potrebe da se umjetnost rangira, klasificira i smjesti u uredno numerirane pretince.

No prava metafizička strahota ovogodišnjega festivala, ako čovjek smije upotrijebiti taj izraz bez opasnosti da ga kakav kulturni činovnik optuži za pretjerivanje, ne nalazi se u natjecateljskim projekcijama, nego u predavanju koje nosi naslov „Ono što kamera nije snimila – nevidljivi vizualni efekti i ljudi koji ih stvaraju”, gdje će Kristijan Mršić i Ivan Vrbanek iz Momentum Studija govoriti o onome što se nalazi iza filmske slike, o tim nevidljivim rukama suvremene tehnološke civilizacije koje uklanjaju, nadograđuju, preoblikuju i rekonstruiraju stvarnost sve dok od nje ne ostane ništa osim savršeno uvjerljive iluzije, pa se čovjek, promatrajući taj tehnički trijumf nad neposrednim iskustvom, mora zapitati nije li cjelokupna naša društvena egzistencija odavno postala jedan golemi vizualni efekt, jedan beskrajni digitalni zahvat u kojemu se uklanjaju ruševine, retuširaju lica, popravljaju političke biografije, izravnavaju povijesne katastrofe i proizvodi privid urednoga, sretnoga i funkcionalnoga svijeta, dok se ispod njegove blistave površine i dalje čuje staro, muklo, nepopravljivo krčanje ljudske bijede.

I dok će se u jednoj festivalskoj prostoriji raspravljati o nevidljivim efektima, u drugoj će se, pod nazivom Meet&Match, odvijati javna čitanja scenarija i profesionalni susreti, ta suvremena, gotovo burzovna ceremonija umjetničkog upoznavanja u kojoj će scenaristi, redatelji i producenti tražiti svoje buduće suradnike, kao da se književna sudbina čovjeka može riješiti pravilno organiziranim susretom dviju produkcijskih biografija, a među tim će se još nerođenim filmskim svjetovima naći i scenarij Romine Tonković Dani su bez broja, koji će, među ostalima, čitati Nikša Butijer i Lucija Šerbedžija, dok će se nad samim naslovom, tim neobičnim i gotovo biblijskim priznanjem o nemoći kronologije, nadvijati pitanje koliko je zapravo dana potrebno da jedna ideja postane film, koliko mjeseci da film postane projekt, koliko godina da projekt postane prijava i koliko ljudskih života da prijava, napokon, postane nešto više od dokumenta u elektroničkoj arhivi.

A negdje u toj istoj karlovačkoj jeseni, među razgovorima o dokumentarnoj produkciji za televiziju, odnosima neovisnih producenata i Hrvatske radiotelevizije, inkluzivnim titlovima, filmskoj kritici, eksperimentalnome filmu i svim onim oblicima kulturne djelatnosti koji se u našim krajevima održavaju zahvaljujući neobjašnjivoj upornosti pojedinaca, pojavit će se i tribina „Psihijatrija i film: u potrazi za domom”, čiji naslov djeluje kao nehotična dijagnoza čitave nacionalne kinematografije, jer gdje je, zaboga, dom hrvatskoga filma, gdje se nalazi njegova posljednja adresa, u kinodvorani, televizijskom arhivu, produkcijskom uredu, festivalskoj konkurenciji, javnom natječaju ili u onoj usamljenoj, gotovo komičnoj ljudskoj potrebi da se vlastito iskustvo pretvori u prizor koji će netko drugi, u mraku, možda razumjeti.

A kao da taj delirij još uvijek nije dosegnuo svoj prirodni, gotovo patološki vrhunac, na festivalu će biti predstavljena i knjiga Tonija Juričića Karneval, eksces, zazor. Groteska u (post)jugoslavenskoj kinematografiji, naslov koji zvuči kao da ga je sama povijest ovih prostora, nakon stoljeća ratova, ideoloških preobrazbi, političkih maskenbala i kolektivnih nervnih slomova, izdiktirala nekom umornom zapisničaru u posljednjim satima jedne propale monarhije, jer što je drugo naša povijest nego karneval u kojemu se maske mijenjaju brže od uvjerenja, eksces u kojemu se svakodnevica neprestano natječe s najmahnitijom umjetničkom imaginacijom i zazor pred vlastitim odrazom koji nas, poput kakva neumoljivog sudskog izvršitelja, prati od jednoga povijesnog razdoblja do drugoga.

I usred toga kolektivnog filmskog vrtloga pojavljuje se Marina Jurčić, mlada autorica iz Karlovca, sa svojim filmom Krug, crta, zeleno, nastalim iz ideje začete na radionici, kao da se u tim trima riječima, krugu koji zatvara, crti koja razdvaja i zelenilu koje obećava nekakvu organsku mogućnost života, nalazi čitava mala geometrija ljudske egzistencije, premda bi bilo nepravedno i krajnje malograđanski iz samoga naslova izvlačiti konačne filozofske zaključke o djelu koje tek treba pogledati, ali je već sama činjenica da će autorica svoj film prikazati pred publikom rodnoga grada dovoljna da se čovjek prisjeti koliko je neobična sudbina umjetnika koji odlazi u svijet da bi se jednoga dana vratio pred lica ljudi među kojima je naučio gledati.

A vratit će se pred karlovačku publiku i mladi glumac Viktor Višnić, koji uz Gorana Bogdana ostvaruje jednu od glavnih uloga u filmu Zvuci zrikavaca, te će se tako, između filmskoga zelenila i zvukova kukaca, između intimnih autorskih pokušaja i kolektivne festivalske ceremonije, na trenutak otvoriti ona jednostavna, gotovo zaboravljena mogućnost da film nije nikakva nacionalna metafizička dužnost, nikakav administrativni pothvat, nikakav statistički dokaz kulturne vitalnosti, nego ljudski pogled upravljen prema drugome ljudskom biću.

A što tek reći o kratkoj retrospektivi Ivana Ramljaka, o filmovima Dom boraca, Baba Višnjina 38 i Kino otok, o arhivskim riznicama, modernim klasicima, novoj hrvatskoj animaciji za djecu, autorskoj večeri Zdenka Gašparovića i programu posvećenom Zrinku Ogresti, kada već sama pomisao na trideset i pet godina filmskoga trajanja izaziva u čovjeku onu osobitu vrtoglavicu koja nastupa kada shvati da su generacije dolazile i odlazile, da su se države mijenjale, kulturne politike prepravljale, estetske dogme raspadale, filmske vrpce ustupale mjesto digitalnim datotekama, a da je potreba za pripovijedanjem ostala jednako tvrdoglava, jednako nerazumna i jednako nesposobna da se opravda pred sudom praktične pameti.

I zato, gospodo, dok ravnatelj Kina Edison Ivan Gojmerac govori o festivalu koji je tijekom triju karlovačkih godina postao dijelom gradskoga kulturnog života, dok zamjenica gradonačelnika Ivana Fočić razmatra njegovu vrijednost za Karlovac, dok producentica Lana Dojčinović Matovina pokušava povezati publiku, autore i profesionalnu zajednicu, a Silvestar Mileta nastoji u jednom programu pomiriti filmsku prošlost s njezinim tehnološki neizvjesnim nastavkom, čitava ta mala kulturna republika pokretnih slika djeluje poput posljednjega broda na kojemu se, usred oceana komercijalne ravnodušnosti, još uvijek raspravlja o kadru, montaži, scenariju, filmskoj istini i svim onim naizgled beskorisnim stvarima bez kojih bi ljudska egzistencija možda bila jednostavnija, urednija i računovodstveno preglednija, ali i nepodnošljivo nijema.

Jer neka se, napokon, izgovori ta strašna, neugodna, gotovo skandalozna činjenica da će ulaz na sve projekcije i događanja trideset i petih Dana hrvatskog filma biti besplatan, da će se, dakle, u svijetu u kojemu se naplaćuje vrijeme, prostor, pažnja, tišina, informacija, parkirališno mjesto i gotovo svaki oblik ljudskoga sudjelovanja u društvenoj stvarnosti, četiri listopadska dana u Karlovcu moći sjediti u mraku pred filmskim platnom bez prethodnoga financijskog iskupljenja, što bi kakvom ozbiljnom ekonomskom teoretičaru moglo djelovati kao nedopustiva anomalija, a kakvom staromodnom ljubitelju umjetnosti kao posljednji dokaz da još uvijek postoje stvari čija se vrijednost ne može uredno izraziti u eurima.

I neka se stoga od petnaestoga do osamnaestoga listopada otvore vrata Kina Edison, neka uđu redatelji sa svojim neostvarenim ambicijama, producenti sa svojim proračunskim tablicama, kritičari sa svojim nemilosrdnim pridjevima, glumci sa svojim posuđenim sudbinama, studenti sa svojim nedovršenim teorijama, građani sa svojim svakodnevnim umorom i svi oni anonimni, nesretni, radoznali pojedinci koji još uvijek vjeruju da se u tamnoj dvorani može dogoditi nešto što se ne može predvidjeti programskom knjižicom, jer dok god postoji makar jedan čovjek koji je spreman sjediti pred pokretnom slikom i u njoj tražiti nešto što nije uspio pronaći u vlastitome životu, dotle će i taj hrvatski film, taj vječno osporavani, vječno nedovoljno financirani, vječno pokapani i vječno uskrsavajući kulturni organizam, nastaviti svoje apsurdno postojanje, poput kakva tvrdoglavog provincijskog Hamleta koji, okružen birokratima, blagajnicima, tehničarima rasvjete i članovima festivalskih žirija, već trideset i pet godina pokušava izgovoriti svoj monolog, dok mu iz posljednjega reda netko neprestano dovikuje da skrati, da bude komunikativniji, da misli na publiku i da, za ime božje, konačno objasni što je pisac htio reći.

A pisac, gospodo, nije htio reći ništa što bi se moglo staviti u obrazac, jer da je htio ispunjavati obrasce, ne bi se, zaboga, bavio filmom.