Mara Bratoš vratila se u Dubrovnik nakon 30 godina. Ono što je zatekla otkriva kako se Grad promijenio

Izložba „Skrivena mjesta Grada“ fotografkinje Mare Bratoš otvorena je sinoć u Galeriji Otok, u sklopu Art radionice Lazareti u Dubrovniku, gdje će biti dostupna publici do 1. rujna. Riječ je o projektu koji kroz vremenski razmak od gotovo trideset godina povezuje dva fotografska pogleda na Dubrovnik i istodobno otvara pitanje koliko se promjenom prostora mijenja i način na koji grad pripada svojim stanovnicima.

Polazište izložbe čine fotografije koje je Mara Bratoš snimila 1995. godine, u razdoblju neposredno nakon Domovinskog rata. Tada je Dubrovnik još uvijek bio grad vidljivih posljedica ratnih razaranja, ali i grad u kojemu se svakodnevni život postupno vraćao u prostore koji su tijekom rata izgubili svoje funkcije. Umjesto reprezentativnih prizora povijesne jezgre i motiva koji Dubrovnik čine prepoznatljivim turističkim odredištem, Bratoš je usmjerila objektiv prema prostorima koji su pripadali lokalnom iskustvu, ali su u tom trenutku bili prazni, zapušteni ili izvan svakodnevnog prometa.

Takav pristup bio je povezan i s njezinim tadašnjim umjetničkim razvojem. Mara Bratoš rođena je 1974. godine u Dubrovniku, a 1992. upisala je Odsjek za filmsko i televizijsko snimanje na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala 1998. godine. Fotografijom se kontinuirano bavi od sredine devedesetih, a tijekom karijere razvila je autorski pristup u kojemu dokumentarni potencijal fotografije povezuje s pažljivo oblikovanim kadrom, atmosferom prostora i osobnim odnosom prema motivu.

Upravo je taj spoj fotografskog i filmskog senzibiliteta važan za razumijevanje ranih snimaka iz ciklusa „Skrivena mjesta Grada“. Crno-bijeli kadrovi iz 1995. godine ne djeluju kao puki zapisi ratnog razdoblja niti kao klasična dokumentarna fotografija. Njihova snaga proizlazi iz načina na koji prazne prostore pretvaraju u nositelje priče. U tim fotografijama nema potrebe za izravnim prikazom događaja jer njihovu atmosferu stvaraju odsutnost ljudi, tragovi korištenja, arhitektura, položaj predmeta i osjećaj prekida koji je ostao prisutan u prostoru.

Bratoš je pritom fotografirala lokacije koje su Dubrovčanima bile poznate kao mjesta svakodnevnog života, odmora, susreta i zabave. Među njima su vila Šeherezada, hotel Argentina, područje Uvale Lapad s vilama Elita i Wolff, vaterpolsko igralište na Porporeli te prostori povezani s hotelom Neptun. U trenutku nastanka fotografija ti su prostori dobili drukčiju funkciju. Umjesto živih društvenih mjesta postali su vizualni tragovi vremena u kojemu je Dubrovnik pokušavao ponovno uspostaviti kontinuitet vlastitog života.

Trideset godina kasnije Bratoš se vraća istim lokacijama. Taj povratak predstavlja središnji postupak novog ciklusa, ali nije zamišljen kao jednostavno ponavljanje fotografija iz prošlosti. Fotografije nastale 2025. godine snimljene su u boji i donose drukčiji odnos prema prostoru. Grad više nije obilježen istom vrstom praznine, ali je promjena jednako jasno vidljiva. Neki su prostori obnovljeni, neki su promijenili funkciju, pojedini su izgubili sadržaje koji su nekada bili sastavni dio svakodnevice, a neki su postali fizički nedostupni.

Upravo se u toj razlici između nekadašnje praznine i današnje nedostupnosti nalazi jedno od najvažnijih pitanja izložbe. Prostor koji je 1995. bio otvoren pogledu, čak i kada je bio napušten, danas može postojati iza vrata, ograda i drugih granica. Takva promjena ne govori samo o arhitekturi ili obnovi pojedinih lokacija, nego i o promjeni društvenih odnosa prema prostoru. Grad se tijekom tri desetljeća nije mijenjao samo fizički, nego se mijenjao i način njegova korištenja, njegova dostupnost te odnos između javnog, privatnog i komercijalnog prostora.

Službeni program Grada Dubrovnika projekt „Skrivena mjesta Grada“ upravo definira kao povratak Mare Bratoš lokacijama koje je prvi put fotografirala 1995. godine, pri čemu se naglašava kontrast između crno-bijelih fotografija iz prošlosti i novih fotografija u boji. Projekt je pritom opisan kao dijalog između prošlog i sadašnjeg Dubrovnika te kao intimni povratak autoričinu umjetničkom početku.

Takav vremenski dijalog posebno je značajan jer Dubrovnik nije grad koji se može promatrati izvan snažnog odnosa između prostora i kolektivnog pamćenja. Povijesna jezgra, hoteli, plaže, sportski tereni, vile i javne površine nisu samo fizičke lokacije, nego mjesta na kojima se oblikovalo iskustvo generacija njegovih stanovnika. Kada se njihova namjena promijeni ili kada postanu nedostupna, mijenja se i mogućnost da se vlastito iskustvo ponovno potvrdi u prostoru.

Fotografija u ovom projektu zato ima dvostruku funkciju. Ona je istodobno dokument vremena i sredstvo njegova preispitivanja. Fotografija iz 1995. čuva prostor u trenutku njegove privremene praznine, dok fotografija iz 2025. pokazuje prostor koji je u međuvremenu dobio novo lice, novu funkciju ili novu granicu. Između tih dviju točaka ne nalazi se samo protok vremena, nego čitav niz društvenih, urbanističkih, gospodarskih i kulturnih promjena koje su oblikovale suvremeni Dubrovnik.

Važna je i činjenica da se neke od lokacija danas više ne mogu fotografirati na isti način. Nemogućnost ulaska u hotel Argentina ili vilu Šeherezadu, primjerice, postaje dio samog umjetničkog postupka. Bratoš u novim fotografijama ne pokušava prikriti tu granicu niti rekonstruirati kadar koji više nije moguće ponoviti. Umjesto toga, sama nedostupnost postaje informacija. Ulaz u prostor može danas govoriti više od njegova interijera jer pokazuje da se odnos prema tom prostoru promijenio.

U tom smislu „Skrivena mjesta Grada“ nije nostalgična izložba o Dubrovniku koji je nestao. Bratoš ne uspostavlja jednostavnu podjelu prema kojoj bi prošlost bila vrijednija od sadašnjosti. Njezina metoda je promatračka i analitička. Ona uspoređuje ono što je nekada vidjela s onim što danas može vidjeti, a razlika između tih pogleda ostavlja prostor publici da sama procijeni što je izgubljeno, što je obnovljeno, što je promijenjeno i što je postalo dostupno samo kroz sjećanje.

Takav pristup uklapa se u širi autorski razvoj Mare Bratoš, čiji je rad tijekom tri desetljeća obuhvatio različite fotografske interese, od portreta i autoaktova do kazališne fotografije i istraživanja prostora. Njezina retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima 2024. godine pokazala je kontinuitet interesa za Dubrovnik, Lopud, Zagreb, bliske ljude i ambijente proživljenog vremena, uz naglašenu važnost kadra, procesualnosti i osobnog pogleda.

„Skrivena mjesta Grada“ pritom se prirodno nadovezuju na njezinu raniju povezanost s Dubrovnikom i Galerijom Otok. Art radionica Lazareti djeluje kao nezavisna umjetnička inicijativa od 1988. godine, a kroz Galeriju Otok razvila je kontinuirani program posvećen suvremenom vizualnom stvaralaštvu, produkciji, distribuciji i predstavljanju umjetničkih istraživanja. Galerija je tijekom desetljeća postala jedan od važnih prostora suvremene umjetničke produkcije u Dubrovniku.

Za Maru Bratoš ova izložba ima dodatnu vrijednost jer se vraća na jednu od početnih točaka vlastitog fotografskog interesa. Njezin profesionalni put nakon studija uključivao je rad za brojne časopise, dugogodišnje uredničko iskustvo u časopisu Banka te fotografsku dokumentaciju kazališnih produkcija Zagrebačkog kazališta mladih i Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Dobitnica je i Nagrade za najboljeg mladog autora na izložbi Hrvatska fotografija 1995. te nagrade ocjenjivačkog suda hrvatske sekcije AICA-e 1999. godine.

Zbog toga se novi ciklus može promatrati i kao svojevrsna provjera vlastitog fotografskog pogleda. Fotografkinja se nakon gotovo tri desetljeća vraća prostoru koji je već jednom bio važan njezinu radu, ali sada s iskustvom autorice koja je u međuvremenu izgradila prepoznatljiv fotografski jezik. Ono što vidi više nije isto, a nije isti ni njezin pogled. Upravo u toj razlici nastaje umjetnička vrijednost projekta.

Najvažniji rezultat izložbe nije odgovor na pitanje kako se Dubrovnik promijenio, nego pokazivanje da se promjena može čitati i kroz ono što više nije moguće vidjeti. Fotografije iz 1995. godine svjedoče o gradu koji je nakon ratnog iskustva ponovno uspostavljao vlastitu svakodnevicu, dok fotografije iz novog ciklusa govore o gradu koji je u međuvremenu obnovljen, turistički i gospodarski transformiran te prostorno drukčije organiziran.

Dva fotografska pogleda tako stvaraju jednu cjelinu u kojoj Dubrovnik postaje predmet promatranja, ali i mjera protoka vremena. Ono što je nekada bilo skriveno zato što je bilo prazno, danas može biti skriveno zato što više nije otvoreno svakome. U toj jednostavnoj, ali važnoj razlici nalazi se temeljna vrijednost projekta Mare Bratoš. „Skrivena mjesta Grada“ pokazuju da se identitet grada ne čuva samo u njegovim najpoznatijim vizurama, nego i u prostorima koje ljudi pamte, u mjestima koja mijenjaju namjenu i u kadrovima koji bilježe trenutak prije nego što određeni prostor postane dio prošlosti.

Izložba u Galeriji Otok stoga nije samo povratak jedne fotografkinje vlastitim ranim radovima. Ona je dokument o promjeni Dubrovnika i istodobno dokument o promjeni pogleda na Dubrovnik. U vremenskom rasponu od trideset godina Mara Bratoš pokazuje da grad može ostati prepoznatljiv i onda kada se njegovi pojedinačni prostori, funkcije i granice temeljito promijene. Fotografija u tom procesu ne zaustavlja vrijeme, ali omogućuje da se promjena vidi, usporedi i razumije.