O nevidljivom rezu u utrobi jedne propale epohe, o Prometeju koji je s otoka Viševice donio električno svjetlo da bi njime osvijetlio beskrajnu tamu ljudske savjesti, o mrtvim bogovima celuloida, zagrebačkim činovnicima filmske besmrtnosti i jednoj montažerki koja je među krhotinama vremena pokušala sastaviti ono što ni povijest, ni revolucija, ni sam Gospodin Bog u svojoj beskonačnoj administrativnoj nesposobnosti nisu uspjeli, naime jedan jedini ljudski život u kojemu bi prošlost pristala ostati mrtva, sadašnjost prestala lagati, a budućnost se konačno odrekla svoje groteskne navike da svakome nesretniku obećava nastavak filma koji je, zapravo, odavno završio.
Postoji, gospodo moja, u toj našoj provincijalnoj, srednjoeuropskoj, balkanskoj i bogzna kakvoj još kinematografskoj močvari, gdje se već desetljećima mrtvaci svečano pokapaju pod vijencima...