Može li prošlost ikada zaista ostati iza nas? Ovih devet filmova pokazuje zašto je odgovor složen

Prošlost u filmu rijetko ostaje samo kronologija događaja koji su završili. Način na koji je pamtimo, prepričavamo i prenosimo novim generacijama izravno utječe na društvo u kojem živimo, a posebno je složeno pitanje što se događa kada iza povijesnih činjenica ostanu osobne traume, političke podjele i iskustva koja nikada nisu dobila konačan odgovor. Upravo tim prostorom između sjećanja i suvremenog života bavi se ovogodišnji program „Suočavanje s prošlošću“ 32. Sarajevo Film Festivala, koji okuplja devet filmova različitih formi, tema i autorskih pristupa. Festival se ove godine održava od 14. do 21. kolovoza, a „Suočavanje s prošlošću“ jedan je od njegovih službenih programa.

Ovogodišnja selekcija ne pokušava ponuditi jednu interpretaciju povijesti, nego otvara prostor različitim iskustvima ljudi čiji su životi određeni ratom, nasiljem, političkim sukobima, migracijama i kolektivnim sjećanjem. Autori se pritom koriste dokumentarnim materijalima, animacijom, eksperimentalnim postupcima, rekonstrukcijama i osobnim svjedočanstvima, pa prošlost ne promatraju kao zatvoreno poglavlje, nego kao nešto što se nastavlja odražavati na identitet pojedinca i društva.

Jedan od filmova koji se najizravnije bavi pitanjem audiovizualnog sjećanja jest „Do You Love Me“ Lane Daher, dokumentarni film u potpunosti sastavljen od arhivskih materijala. Filmske snimke, televizijski zapisi, kućni videomaterijali i fotografije nastajali tijekom sedam desetljeća postaju osnova za portret Libanona i Bejruta, u kojem se trenuci svakodnevnog života i ljepote neprestano izmjenjuju sa slikama nasilja i otpora. Umjesto klasičnog povijesnog pregleda, film istražuje način na koji se identitet zemlje može rekonstruirati iz fragmenata njezine vizualne memorije.

Sasvim drukčiji primjer individualnog izbora u ratnim okolnostima donosi kratki dokumentarni film „Doktorica“ Aleksandra Reljića. U njegovu središtu nalazi se Dušica Vujasić, stomatologinja srpske nacionalnosti koja je tijekom rata u Bosni i Hercegovini odlučila ostati u opkoljenom Goraždu uz svoje pacijente i kolege. Njezina priča otvara pitanje osobne odgovornosti u trenutku kada kolektivne podjele pokušavaju odrediti na kojoj bi se strani pojedinac trebao nalaziti, a činjenica da je jedna goraždanska ulica ove godine dobila njezino ime pokazuje kako se odnos prema ljudima i njihovim postupcima nastavlja oblikovati desetljećima nakon rata.

Iskustvo života pod opsadom nalazi se i u filmu „Kronike iz opsade“ Abdallaha Alkhatiba, palestinsko-sirijskog autora čiji je rad snažno povezan s njegovim osobnim iskustvom života tijekom opsade izbjegličkog kampa Yarmouk. Film prati ljude zarobljene u gradu u kojem nestašica, nasilje i borba za osnovni opstanak postupno mijenjaju svakodnevicu. Njegovo prikazivanje u Sarajevu dobiva dodatnu dimenziju upravo zbog povijesti grada i Festivala, koji je nastao tijekom opsade Sarajeva, pa dvije geografski udaljene stvarnosti povezuje isto pitanje o mogućnosti očuvanja ljudskog dostojanstva u ekstremnim okolnostima.

Posebno osjetljivu temu otvara hrvatski dokumentarni film „Identitet“ Slađane Lučić, koji prati Ajnu, Alena i Lejlu, troje mladih ljudi začetih kao posljedica ratnih silovanja. Njihove se životne priče razlikuju, kao i načini na koje su saznali istinu o vlastitom podrijetlu, ali ih povezuje potreba da identitet ne bude određen isključivo nasiljem počinjenim prije njihova rođenja. Film osobne priče povezuje s pitanjem statusa djece rođene kao posljedica ratnog nasilja i njihovom borbom za priznavanje statusa civilnih žrtava rata.

U hrvatskom dijelu programa nalazi se i „Mirotvorac“ Ivana Ramljaka, dokumentarni film o Josipu Reihl-Kiru, načelniku osječke policije ubijenom 1991. godine na ulazu u Tenju. Reihl-Kir zalagao se za pregovore i pokušavao spriječiti eskalaciju nasilja, a Ramljakov film kroz arhivski materijal i razgovore sa svjedocima rekonstruira posljednje mjesece njegova života te atmosferu u Osijeku neposredno prije otvorenog ratnog sukoba. Dio okolnosti njegova ubojstva, uključujući pitanje mogućih nalogodavaca, ni više od tri desetljeća poslije nije razjašnjen.

„Mirotvorac“ je od premijere privukao značajnu pažnju hrvatske filmske javnosti, a na Pulskom filmskom festivalu osvojio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film. Njegova važnost u kontekstu programa „Suočavanje s prošlošću“ proizlazi upravo iz pitanja koje nadilazi rekonstrukciju jednog ubojstva i otvara raspravu o trenucima u kojima političke i društvene napetosti prelaze granicu nakon koje povratak mirnom rješenju postaje sve teži.

Osobno sjećanje na rat dobiva potpuno drukčiju filmsku formu u kratkom animiranom filmu „Paradaïz“ Matee Radić, kanadske umjetnice sarajevskog podrijetla. Kroz ručno crtanu animaciju, apsurdni humor i nadrealne fragmente autorica se vraća iskustvu djeteta koje napušta ratom pogođeno Sarajevo, dok iz perspektive odrasle osobe pokušava razumjeti što je ostalo od mjesta koje je nekada nazivala domom. Rat ovdje nije prikazan kroz veliku povijesnu naraciju, nego kroz fragmente sjećanja koji ostaju prisutni dugo nakon fizičkog odlaska.

Pitanjem kolektivnog sjećanja bavi se i „Predjeli sjećanja“ Leah Galant, koji polazi od njemačke kulture sjećanja i autoričina obiteljskog nasljeđa kako bi istražio načine na koje se iskustvo Holokausta prenosi između generacija. Film istodobno postavlja osjetljivo pitanje mogućnosti političke instrumentalizacije povijesnog sjećanja te razmatra kako sačuvati odgovornost prema žrtvama prošlosti, a pritom spriječiti korištenje te prošlosti kao opravdanja za nove oblike isključivanja.

Kratki eksperimentalni film „Sjeti se Julije“ Diamantisa Anastasiadisa vraća se životu grčke učiteljice i aktivistkinje Julije Bibe, koja se priključila pokretu otpora nacističkoj okupaciji. Umjesto konvencionalne biografije, film njezinu priču gradi kroz fragmente i postavlja pitanje što od ljudi koji su pružili otpor ostaje u kolektivnom sjećanju te na koji način nove generacije interpretiraju njihove izbore.

Najneočekivaniji ulazak u političko i povijesno sjećanje možda donosi „Utakmica“ Juana Cabrala i Santiaga Franca, film koji se vraća četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. godine između Argentine i Engleske. Susret odigran samo četiri godine nakon Falklandskog rata, odnosno rata za Malvinske otoke, prerastao je granice sportskog događaja i postao prostor u kojem su se ponovno aktivirale nacionalne emocije i politička značenja. Arhivske snimke i svjedočanstva sudionika, među kojima su Gary Lineker, Jorge Valdano, Peter Shilton, Oscar Ruggeri i John Barnes, služe kao polazište za istraživanje načina na koji sport može preuzeti značenja daleko veća od rezultata na semaforu.

Devet filmova ovogodišnjeg programa povezuje upravo odbijanje jednostavnog odnosa prema prošlosti. Njihovi protagonisti nisu samo svjedoci povijesti, nego ljudi koji njezine posljedice nastavljaju živjeti desetljećima poslije, dok autori različitim filmskim jezicima pokušavaju razumjeti kako trauma, otpor, sjećanje i identitet prelaze s jedne generacije na drugu.

U tom smislu „Suočavanje s prošlošću“ nije program koji govori isključivo o onome što se dogodilo. Njegova važnija pitanja odnose se na ono što s naslijeđenom prošlošću radimo danas, kome dopuštamo da je interpretira i možemo li o traumatičnim događajima govoriti bez njihova pojednostavljivanja. Upravo tu film dobiva ulogu koja nadilazi dokumentiranje povijesti jer može postati prostor u kojem se poznati događaji promatraju iz perspektiva koje su dugo ostajale izvan dominantnih narativa.