Djeca koja nisu odrasla i obitelji koje su nastavile živjeti s njihovom odsutnošću: Nova predstava otvara jednu od najtežih tema rata

Ratovi imaju službene datume početka i završetka, ali ljudsko iskustvo rijetko slijedi tako precizne vremenske granice. Nakon što oružje utihne ostaju obitelji, mjesta, uspomene i generacije koje posljedice događaja nose dugo nakon što su prestale biti dio svakodnevnih vijesti.

Upravo tim prostorom između povijesnog događaja i njegova dugog života u ljudima bavi se nova predstava „U našem vrtu samo trava nije pokošena“, autorski projekt Romana Nikolića i Dorotee Šušak nastao u suradnji s izvođačima. Premijera je zakazana za 18. rujna u zagrebačkom Arterariju, dok su sljedeće izvedbe najavljene za 19. i 20. rujna.

Predstava polazi od civilnih stradanja na Petrovačkoj cesti u kolovozu 1995. godine, među kojima su bili devetogodišnji Žarko i jedanaestogodišnja Nevenka Rajić. Taj povijesni događaj nije postavljen kao materijal za njegovu scensku rekonstrukciju niti predstava pokušava preuzeti ulogu arbitra koji donosi sud. Autorski tim umjesto toga ulazi u intimniji prostor obitelji, sjećanja, ljubavi, stradanja i svakodnevice te promatra živote koji su mogli biti nastavljeni, djecu koja nisu dobila priliku odrasti i ljude koji su nastavili živjeti s njihovom odsutnošću.

Takav pristup rat prestaje promatrati samo kroz političke odluke, vojne operacije i povijesne kronologije. U središte dolazi čovjek i ono što se događa kada veliki povijesni događaj postane osobna obiteljska priča. Gubitak tada ne završava jednom generacijom jer se može nastaviti kroz šutnju, obiteljske odnose, strahove, osjećaj pripadanja i uspomene koje nasljeđuju i ljudi koji događaju nisu osobno svjedočili.

Fragmentarna dramaturgija predstave prati upravo takvu prirodu sjećanja. Vrijeme i prostor izmještaju se, dok se intimno, društveno i političko međusobno prepliću. Rat se tako ne prikazuje kao završeno poglavlje, nego kao iskustvo koje može ostati prisutno u tijelu, jeziku i obitelji te utjecati na način na koji pojedinac razumije sebe i zajednicu kojoj pripada.

Posebno osjetljivo pitanje koje predstava otvara odnosi se na pravo na tugovanje. Društva nakon ratova stvaraju vlastite dominantne narative i načine kolektivnog sjećanja, dok pojedinačne ljudske priče mogu ostati izvan njih. „U našem vrtu samo trava nije pokošena“ upravo u takvom prostoru pokušava govoriti o civilnim žrtvama čija imena nisu postala dio dominantnog kolektivnog pamćenja.

Predstava pritom ne dovodi u pitanje pravo Hrvatske na obranu niti povijesni kontekst Domovinskog rata. Njezina je polazišna točka drugačija i usmjerena prema univerzalnosti ljudskog gubitka. Autori polaze od pretpostavke da bol nema nacionalnost, vjeru ni granicu te postavljaju zahtjevno pitanje može li jedno društvo istodobno liječiti vlastite rane i priznati patnju drugih.

Upravo je to pitanje važno jer odnos prema prošlosti nije određen samo onime čega se sjećamo nego i onime o čemu smo spremni govoriti. Priznavanje civilne patnje ne mora značiti relativiziranje povijesnog konteksta, kao što empatija prema pojedinačnoj ljudskoj tragediji ne mora poništavati iskustvo vlastite zajednice. Predstava prostor kazališta koristi kako bi te dvije razine pokušala zadržati istodobno, bez jednostavnih odgovora i bez pretvaranja kompleksnog nasljeđa rata u jednoznačnu poruku.

Naslov „U našem vrtu samo trava nije pokošena“ u tom kontekstu dobiva dodatnu težinu. Vrt postaje prostor u kojem prošlost nije nestala, nego nastavlja postojati ispod površine. Ono što jedna generacija nije uspjela izgovoriti može se pojaviti u sljedećoj, a iskustva koja nisu osobno proživljena mogu oblikovati osjećaje, odnose i identitete ljudi rođenih nakon rata.

Na pozornici te priče nose Leon Dubroja, Lora Kovač, Mare Šimić i Rafael Anočić. Dramaturgiju potpisuju Dorotea Šušak i Romano Nikolić, koji je ujedno i redatelj predstave, dok je produkcija realizirana u Arterariju uz podršku Grada Zagreba.

Tri desetljeća nakon događaja od kojih predstava polazi, pitanje načina na koji društvo pamti rat ostaje otvoreno. „U našem vrtu samo trava nije pokošena“ ne pokušava ponuditi konačan odgovor niti ispisati novu verziju povijesti. Umjesto toga otvara prostor za ljudske priče koje pokazuju da završetak rata i završetak njegovih posljedica nisu ista stvar. Upravo u tom prostoru kazalište može učiniti ono što mu najbolje pripada, a to je postaviti pitanje koje publiku prati i nakon što se ugase svjetla pozornice.