Ne mora baš sve što volimo postati posao: Vraćamo se hobijima u kojima ne moramo biti dobri

Nekada je bilo sasvim dovoljno imati hobi. Nešto što radimo nakon posla, vikendom ili onda kada imamo nekoliko slobodnih sati, bez posebnog razloga i bez potrebe da u tome budemo osobito dobri. Danas se i najbezazlenija razonoda lako pretvori u sadržaj, dodatni posao ili još jedan projekt koji treba usavršiti. Upravo zato povratak aktivnostima koje radimo isključivo zato što nas vesele djeluje gotovo buntovno.

Godinama smo slušali kako slobodno vrijeme treba iskoristiti pametno. Ako dobro fotografiramo, možemo otvoriti profil. Ako izrađujemo keramiku, možemo je prodavati. Ako volimo kuhati, postoji sadržaj koji možemo snimiti. Ako nešto znamo napraviti dovoljno dobro, gotovo se podrazumijeva pitanje možemo li tu vještinu pretvoriti u nešto više. Granica između hobija, osobnog brenda i dodatnog izvora prihoda zbog toga je postala neobično tanka.

No upravo se tu pojavljuje zanimljiv zaokret. Sve privlačnijima ponovno postaju aktivnosti koje ne obećavaju ništa osim vremena ugodno provedenog dok ih radimo. Šivanje, scrapbook, keramika, slagalice, vrtlarenje, fotografiranje, promatranje ptica, crtanje, popravljanje starih predmeta ili učenje nečega što nam možda nikada neće trebati vraćaju se u svakodnevicu bez potrebe za velikim opravdanjem.

Njihova vrijednost možda leži upravo u tome što rezultat nije najvažniji. Keramička zdjelica može ispasti nesavršena. Crtež ne mora završiti na zidu. Fotografija ne mora biti objavljena, a šal koji pletemo ne mora izgledati kao nešto što bismo kupili u trgovini. Hobi nam dopušta nešto što si u drugim dijelovima života sve rjeđe dopuštamo: biti početnik i pritom se ne osjećati kao da negdje kasnimo.

To je prilično velika promjena u kulturi koja nas neprestano potiče na napredak. Posao traži rezultate, trening mjerimo koracima, kilometrima ili potrošenim kalorijama, san analiziramo kroz aplikacije, a čak se i odmor ponekad pretvara u još jednu kategoriju koju pokušavamo optimizirati. Hobi koji nema mjerljiv cilj zato postaje prostor u kojem nije potrebno dokazivati da je vrijeme dobro iskorišteno.

Posebno su privlačne aktivnosti koje uključuju ruke i fizičke materijale. Glina, tkanina, papir, konac, drvo, zemlja ili analogni fotoaparat traže drukčiju vrstu pažnje od ekrana. Ne možemo ih ubrzati jednim potezom prsta niti istodobno otvoriti još pet sadržaja. Moramo ostati dovoljno dugo uz jednu stvar da vidimo što će od nje nastati.

Naravno, društvene mreže imaju zanimljivu ulogu i u ovom trendu. Upravo na njima otkrivamo keramičke radionice, nove tehnike vezenja, klubove čitatelja, vrtlarenje, šivanje ili ljude koji restauriraju namještaj. Problem ne nastaje kada svoj hobi poželimo podijeliti, nego kada se osjećaj da ga moramo pokazati počne miješati s razlogom zbog kojeg smo ga uopće zavoljeli.

Možda zato novi luksuz slobodnog vremena nije pronaći aktivnost u kojoj ćemo biti najbolji, nego onu u kojoj nam uopće nije važno koliko smo dobri. Ne mora svaki talent postati posao, svaki interes osobni projekt niti svaki lijep trenutak sadržaj. Ponekad je sasvim dovoljno napraviti nešto rukama, izgubiti pojam o vremenu i završiti večer s nečim što možda nije savršeno, ali je nastalo samo zato što nam je bilo lijepo dok smo ga stvarali.

Hobi zato ponovno dobiva svoje izvorno značenje. Nije priprema za nešto veće, nije investicija u produktivniju verziju sebe i ne mora imati publiku. U vremenu u kojem gotovo sve možemo izmjeriti, monetizirati i objaviti, možda je upravo aktivnost od koje ne očekujemo baš ništa jedan od najvrjednijih načina na koje možemo potrošiti slobodno vrijeme.