Osam filmova protiv uredno montiranog svijeta, ili kako su slike jedne večeri odbile biti pristojne

Postoje filmovi koji uredno stupaju cestom kojom su prije njih prošle čitave čete poslušnih slika, sa šeširom u ruci, propisno montirani, dramaturški okupani i pripovjedno počešljani, a postoje, hvala svim bogovima celuloida i elektronike, i oni drugi: filmovi koji na raskršću skrenu u blato, preskoče ogradu i nestanu nekamo gdje ih nikakav scenaristički priručnik više ne može dozvati. Ovogodišnje Reflekse, natjecateljski program hrvatskog eksperimentalnog filma Festivala 25 FPS, pripadaju upravo toj drugoj, neposlušnoj vrsti.

Osam filmova ulazi u hrvatsko natjecanje, neki već ovjenčani festivalskim legitimacijama i lovorikama, drugi još bez pečata međunarodne festivalske birokracije, tek pušteni u promet. Zajedničko im je nepovjerenje prema uredno posloženoj audiovizualnoj stvarnosti. Jer čemu film ako će ponavljati ono što je oko već naučilo gledati? Čemu kamera ako će se ponašati kao pristojan građanin?

Prvi blok, u utorak 22. rujna u 18 sati u kinu Kinoteka, otvara Opera Igora Zelića, višestrukog laureata Festivala u Oberhausenu. Jedan izvor svjetlosti. Malo, reklo bi se, gotovo ništa. Ali film je odavno dokazao da se od jednog svjetla može napraviti više nego od čitavog lustera ideja, osobito kad taj luster visi samo zato da bi dokazao kako vlasnik ima struju.

Ivan Marušić Klif u filmu I Could Have Talked, but I Decided to Type okreće se ispovjedno-performativnom solilokviju i jezično-tehničkom eksperimentu. Govoriti ili tipkati? Nekada je čovjek razgovarao, zatim je telefonirao, a danas sjedi pred ekranom i udara prstima po tipkovnici da bi drugome dokazao da postoji. Klif od te suvremene situacije pravi filmski materijal.

Neža Knez u filmu Isti znoj i dalje teče kroz te iste pore vraća se prostoru obilježenom obiteljskom poviješću, nakon dugogodišnjeg istraživanja iste lokacije. Mjesta, uostalom, pamte tvrdoglavije od ljudi. Čovjek promijeni adresu, državu, prezime, uvjerenje i fotografiju na osobnoj iskaznici, ali zid ostaje zid, zemlja ostaje zemlja, a znoj, kako naslov kaže, i dalje teče kroz iste pore.

Prvi natjecateljski blok zaključuje VSL-246 Lade Franulović, brutalistička punk fantazija, dakle nešto što već po vlastitoj deklaraciji nema namjeru pristojno sjediti u naslonjaču i čekati da ga se protumači.

U istom će programu, izvan konkurencije, premijerno biti prikazan En el medio, si viene Ane Buljan, nastao u produkciji Udruge 25 FPS. Kuba se ovdje ne pojavljuje kao razglednica, politička parola ili turistički dekor, nego kroz lokalnu djecu, njihove pustolovine i fragmente sjećanja. Duhovi i ptice prolaze dječjim rukama, prizori se preslaguju poput Rubikove kocke, a svakim okretom ono što smo upravo mislili da razumijemo dobiva drugo lice. Buljan slijedi dječju imaginaciju kroz unutarnju i vanjsku arhitekturu grada, kroz njegove „sablasne svemire“, ondje gdje vrijeme obavlja svoj stari zanat propadanja, a ljudi, kuće i uspomene tvrdoglavo mu kvare posao.

Drugi blok, u subotu 26. rujna u 16 sati, otvara Ovu sobu ostavite zakopanu Ive Kraljević, nagrađen na Liburniji. Film putuje osobnim imaginarijem i krhkim stihovima, po prostoru u kojem ono intimno prestaje biti uredna privatna ladica i postaje filmski krajolik.

Damir Čučić u Jabberwockyju poseže za Lewisom Carrollom i strukturom njegove pjesme besmislica kako bi, portretirajući vlastitu djecu, složio autoportret. Logika je ovdje namjerno izvrnuta, ali možda ništa manje od svakodnevice koja se još uvijek uporno predstavlja kao logična.

Nela Gluhak, autorica koja zna koliko malo vremena filmu zapravo treba, donosi 11:1-9, prikazan u Oberhausenu. Film se bavi komunikacijom u svijetu koji proizvodi više poruka nego ikada prije, a ipak se svakodnevno ponaša kao golemi pokvareni telefon.

Na kraju ostaju Napušteni vrtovi Tomislava Šobana. Time-lapse, prazni prostori, priroda koju ljudsko oko u svakodnevnom prolasku jedva registrira. Nakon svih naših govora, tipkanja, obiteljskih memorija, gradova i komunikacijskih kvarova, ostaje vrt. Napušten, dakako. Čovjek je otišao, kamera je ostala.

A onda dolazi pitanje koje kratki film prati poput administrativne sjene: kamo sa svim tim filmovima kada se festivalska svjetla ugase?

U petak 25. rujna u 12 sati u Studio-galeriji Klet, u suradnji s Europskom mrežom kratkog filma, održat će se panel Izvan festivalskog kruga: putevi cirkulacije kratkog filma. Naslov pogađa staru boljku kratke forme. Film nastane, bude prikazan, otputuje na nekoliko festivala, dobije katalog, akreditaciju, možda nagradu i nekoliko pristojnih razgovora uz plastičnu čašu vina, a zatim se postavlja pitanje gdje će živjeti kada festivalski kalendar okrene stranicu.

O alternativnim prostorima prikazivanja, dostupnosti i vidljivosti kratkog filma razgovarat će producentica Vanja Andrijević iz Bonobostudija, Jurij Meden iz bečkog Filmmuseuma, umjetnički voditelj festivala Go Short Mathieu Janssen te Ulrich Ziemons, voditelj programa Forum Expanded na Berlinaleu. Razgovor se seli izvan sigurnog festivalskog kruga, prema kinotekama, galerijama, muzejima i drugim prostorima u kojima kratki film može pronaći publiku nakon što mu festivalska narukvica više ne vrijedi.

Jer kratki film ima jednu pomalo komičnu sudbinu: može prijeći tisuću kilometara da bi dvadeset minuta živio na platnu, a zatim nestati pred publikom koja ga možda nikada više neće imati gdje vidjeti. Ove godine 25 FPS, uz osam hrvatskih filmova koji odbijaju hodati ravnom crtom, otvara i to pitanje: postoji li život filma poslije festivala? Sve projekcije i programi Festivala 25 FPS otvoreni su publici, a ulaz je slobodan.