PREPOZNAT ĆETE PJESME, ALI NE I ZVUK: Dussanova rastavila tri velika domaća hita i složila ih ispočetka

Postoje pjesme koje toliko dugo žive s publikom da se njihova originalna verzija počne doživljavati kao nešto gotovo nepromjenjivo. Dovoljno je nekoliko početnih taktova da se prepozna razdoblje u kojem su nastale, izvođač, zvuk tadašnje produkcije i atmosfera koju su godinama stvarale na radiju, koncertima, tulumima ili jednostavno u privatnim glazbenim kolekcijama. Upravo s takvim materijalom odlučio je raditi Zvonimir Dusper Dus, producent, aranžer, skladatelj i glazbenik koji je domaće pjesme iz različitih desetljeća počeo prevoditi na jezik bossa nove. Rezultat je projekt Dussanova, a među pjesmama koje sada dobivaju novi prostor nalaze se „Tako volim što te znam“ Songkillersa, „Smak svita“ TBF-a i „Kad nema ljubavi“ Ilana Kabilja.

Na prvi pogled zajedničko im nije mnogo. „Tako volim što te znam“ pripada hrvatskom funk, soul i pop zvuku kraja devedesetih, „Kad nema ljubavi“ izrasla je iz dance kulture istog desetljeća, dok je TBF-ov „Smak svita“ pjesma iz sasvim drukčijeg autorskog i društvenog okruženja druge polovice dvijetisućitih. Dussanova ih ipak stavlja u isti glazbeni prostor. Ne pokušava izbrisati njihove melodije niti ih pretvoriti u pjesme koje će samo površinski podsjećati na Brazil, nego oko poznatih vokala i melodijskih linija gradi nove harmonije, ritam i instrumentalnu teksturu.

Projekt je mnogo veći od ova tri naslova. Album „Dussanova“, objavljen 20. ožujka 2026., traje oko sat i 46 minuta i sadrži 30 pjesama. Na njemu se nalaze skladbe koje obuhvaćaju nekoliko desetljeća hrvatske popularne glazbe, među njima „Tango“ s Ivanom Dečakom, „Ne daj“ s Natali Dizdar, „S vremena na vrijeme“ s Mladenom Bodalcem, „A gdje si ti“ s Nenom Belanom, „Ova ljubav“ sa Zsa Zsom i Hiljsonom Mandelom, „Moja prva ljubav“ s Darkom Rundekom, „24 sata“ s Juricom Pađenom, „Za dobra stara vremena“, „Pelin i med“, „Dio tebe“, „Dani i godine“, „NLO“, „Zaljubila sam se“, „Za nju“, „Putujem“, „Bilo mi je prvi put“ i „Trebaš li me“.

Dusper je repertoar birao prema prilično jasnim pravilima. Pjesma je u trenutku najveće popularnosti trebala biti među velikim hitovima, trebala je ostati prisutna u radijskom ili javnom životu i morala je moći funkcionirati unutar bossa nova ritma. Uz to je trebalo dobiti pristanak izvođača i autora, a kod novijih pjesama osigurati originalne vokalne kanale. Dusper je u razgovoru za Glazba.hr objasnio da je najprije izdvojio četrdesetak mogućih pjesama, nakon čega je kontaktirao izvođače i autore. Konačan izbor završio je na trideset skladbi, a cijeli proces trajao je nešto više od pola godine.

Početak projekta također nije nastao iz unaprijed sastavljenog diskografskog plana. Dusper je tijekom 2025. producirao šest albuma drugih izvođača, ali je, prema vlastitom objašnjenju, u tom poslu velik dio vremena provodio u završnim fazama produkcije i sve manje svirao. Istodobno je dugo slušao brazilsku glazbu i bossa novu, a kroz posao glazbenog savjetnika za hotele susretao se s međunarodno raširenim formatom bossa nova obrada poznatih svjetskih pjesama. Ideja se konkretizirala kada je u glavi zamislio poznatu domaću melodiju preko bossa nova podloge. Nakon dolaska u studio uzeo je gitaru, pandeiro i klavijature i za nekoliko sati napravio prvu verziju onoga što će postati Dussanova.

Bossa nova pritom nije slučajan ukras. Žanr koji se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća oblikovao u Brazilu počiva na drukčijem osjećaju ritma od većine hrvatskog mainstream popa i rocka. Gitara često preuzima istodobno harmonijsku i ritmičku ulogu, udaraljke su suzdržanije nego u klasičnoj sambi, a prošireni akordi ostavljaju dovoljno prostora melodiji i vokalu. Dusper je upravo spoj složenijeg ritma i proširene harmonije naveo kao razlog svoje dugogodišnje privlačnosti prema brazilskoj glazbi.

Zato Dussanova nije zamišljena kao serija klasičnih remikseva. To je razlika na kojoj sam Dusper inzistira. Producent koji iza sebe ima velik broj remikseva ovdje nije uzimao postojeću snimku i oko nje gradio novu elektroničku podlogu. Namjera mu je bila ponovno aranžirati skladbu kao da se izvodi u drugom glazbenom jeziku. Želio je sačuvati izvornu melodiju, tempo i tonalitet koliko je potrebno da pjesma ostane odmah prepoznatljiva, ali je harmoniju i instrumentalnu podlogu slagao ponovno, najčešće uz gitaru ili klavir. Za radne verzije koristio je i softversko izdvajanje vokala iz originalnih snimki, dok je manji dio materijala nastao iz već dostupnih zasebnih vokalnih kanala.

Velik dio instrumentalne baze odsvirao je sam. Na snimkama se pojavljuje na gitarama, klaviru, Wurlitzer električnom klaviru, melodici, klavijaturama, udaraljkama i različitim bas-gitarama, uz programiranje ondje gdje je bilo potrebno. Projekt ipak nije ostao zatvoren u jednom studiju i oko jednog glazbenika. Brazilski multiinstrumentalist Antonio Da Padua sudjelovao je na pet pjesama s udaraljkama, trubom, krilnicom, gitarom i cavaquinhom, malim brazilskim žičanim instrumentom, dok je na jednoj skladbi napravio cijeli samba aranžman s nizom instrumenata. Janko Novoselić svirao je glavne ili dodatne bubnjeve na desetak pjesama, a među ostalim suradnicima bili su Antun Devčić, Yogi Lonich, Robert Mikuljan, Neno Grahovac i Bruno Urlić.

U tom velikom katalogu „Tako volim što te znam“ posebno dobro objašnjava zašto je Dussanova zanimljiva kao susret različitih razdoblja domaće produkcije. Original Songkillersa objavljen je 1999. na albumu „Cosmic“, a kao autori pjesme navedeni su Željko Banić i Ante Pecotić. Songkillersi su tada pripadali dijelu zagrebačke scene koji je domaći pop povezivao s funkom, soulom i acid jazzom, a Dusperova veza s bendom seže još ranije. Radio je na njihovu debitantskom albumu „Fleka“ iz 1997. i bio uključen u snimanje te remix pjesme „Ni’ko kao ti“.

Zbog toga nova verzija „Tako volim što te znam“ nije susret producenta s tuđim katalogom koji poznaje samo kao slušatelj. Dusper je bio dio profesionalnog okruženja u kojem je nastajao zvuk Songkillersa još devedesetih. Sada se istoj glazbenoj priči vraća s nekoliko desetljeća dodatnog producentskog iskustva i potpuno drugim aranžerskim pravilima.

Izvorna pjesma ima dovoljno prostora u melodiji da promjena ritmičkog okvira ne uništi njezin identitet. Upravo takve skladbe najbolje podnose obradu. Kada se ukloni dio produkcijskih obilježja vremena u kojem je snimka nastala, ostaje melodija koja i dalje može funkcionirati. U Dussanovi je zato zanimljiv odnos poznatog i novog. Slušatelj zna kamo melodija ide, ali instrumentalna pratnja više ne vodi pjesmu istim putem.

Kod „Smaka svita“ problem je potpuno drukčiji. TBF-ova pjesma nalazi se na albumu „Galerija Tutnplok“ iz 2007., a tekst je napisao Saša Antić. Prema priči objavljenoj na Glazba.hr, Antić je tekst napisao u autobusu na putu iz Splita prema Zagrebu. Sam naslov pritom ima dvostruko značenje. Izraz „smak svita“ u splitskom govoru može označavati nešto fantastično ili fenomenalno, dok pjesma doslovno zamišlja posljednji dan svijeta.

TBF je od te ideje napravio satiru u kojoj apokalipsa postaje pozadina za televizijske vijesti, političke sukobe, teorije zavjere, kladionice, medijski spektakl i svakodnevni apsurd. Čovječanstvo navodno ima još samo nekoliko sati, ali institucije, televizija i ljudi ponašaju se kao produžetak svijeta kakav je postojao jučer. Upravo taj sudar katastrofe i gotovo ležernog pripovijedanja čini pjesmu pogodnom za potpuno drukčiju glazbenu obradu.

Dussanova verzija objavljena je na albumu 20. ožujka 2026. i traje nešto više od četiri minute. Kao autori su navedeni članovi TBF-a Aleksandar Antić, Mladen Badovinac, Luka Barbić, Ognjen Pavlović, Nikša Mandalinić i Jan Ivelić, dok Zvonimir Dusper potpisuje aranžman i produkciju.

Prebacivanje „Smaka svita“ u bossa nova okvir stvara gotovo filmski kontrast. Tekst govori o kraju svijeta, asteroidima, političkom besmislu i kolektivnoj panici, a glazbeni okvir sugerira smirenost, lakoću i ritam koji se tradicionalno veže uz sasvim drukčiju atmosferu. To nije promjena samog značenja teksta, nego promjena načina na koji ga slušamo. Crni humor postaje još vidljiviji kada se katastrofa ne prati agresivnim ili tjeskobnim aranžmanom.

Treća pjesma otvara možda najzanimljiviju osobnu vezu cijele priče. Ilan Kabiljo napisao je „Kad nema ljubavi“ još 1992. godine. Kako je kasnije ispričao u intervjuu za Glazba.hr, tada je imao refren s riječima „u ime ljubavi“. Nekoliko godina poslije zamolio je Ivanu Vrdoljak, odnosno Vannu, da napiše tekst za postojeću glazbu, nakon čega je pjesma dobila oblik i naslov pod kojima je ostala poznata.

Dusper je s tom pjesmom povezan još od njezina izvornog razdoblja. U njegovoj diskografiji „Kad nema ljubavi“ iz 1994. navodi se kao projekt na kojem je radio produkciju i remix. Više od trideset godina kasnije ponovno se pojavljuje uz istu pjesmu, ovaj put kao autor Dussanova aranžmana, producent, instrumentalist, mikser i mastering inženjer. To je rijedak slučaj u kojem se može usporediti kako isti producent pristupa istoj skladbi u dvije potpuno različite faze vlastite karijere i u dva sasvim različita glazbena razdoblja.

U novoj verziji glavni vokal ponovno izvodi Ilan Kabiljo, prateći vokal pjeva Sabina Špoljar, Yogi Lonich svira električnu gitaru, Mladen Malek dodatne udaraljke, dok Dusper svira gitaru, klavijature, udaraljke i bas-gitaru te potpisuje programiranje, miks, mastering, produkciju i aranžman. Kao autori glazbe i teksta navedeni su Ilan Kabiljo te Ivana Ranilović.

Upravo „Kad nema ljubavi“ dobro pokazuje koliko se pojam nostalgije može drukčije koristiti. Najjednostavnije bi bilo rekonstruirati zvuk devedesetih, vratiti tadašnje sintesajzere, ritam-mašine i produkcijske postupke te napraviti retro verziju. Dussanova radi suprotno. Pjesmu odvaja od zvuka koji ju je prvotno definirao i provjerava što ostaje kada se promijeni gotovo cijela instrumentalna okolina. Ostaju melodija, tekst i glas kao nositelji prepoznatljivosti, dok sve oko njih dobiva drukčiju funkciju.

Takav postupak ima smisla i kada se pogleda Dusperova biografija. Rođen 1972. u Zagrebu, počeo je profesionalno raditi još kao tinejdžer, najprije kao studijski programer, aranžer i klavijaturist. Njegova karijera prolazila je kroz različite faze domaće popularne glazbe, od rada s Ivanom Banfić i Ninom Badrić preko Songkillersa, Mayalesa i Cubisma do elektroničke glazbe, jazza, kazališta, televizije i filmske glazbe. Hrvatsko društvo skladatelja navodi ga kao skladatelja, aranžera i producenta koji se od početka rada posebno zanimao za spoj informatike i digitalne glazbene produkcije.

S Eddyjem Ramichem osnovao je projekt Eddy & Dus, s kojim je radio nu jazz i deep house te izlazio i na međunarodno tržište. Radio je remikseve za izvođače poput Archieja Sheppa i Sun Ra, a njegov producentski katalog obuhvaća stotine različitih snimki i primijenjene glazbe. Za rad na Cubismovu albumu „Junglesalsa“ dobio je Porin za aranžman, dok je album Tamare Obrovac „Neću više jazz kantati“, koji je koproducirao, nagrađen Porinom za najbolji album klupske glazbe.

Zato bossa nova kod njega nije potpuno izdvojena epizoda. Dusper je tijekom karijere često radio na mjestima na kojima se susreću različiti žanrovi. Cubismo ga je vodio prema latinoameričkim ritmovima, Eddy & Dus prema jazzu i elektronici, Songkillersi i Mayales prema funku, soulu i acid jazzu, a producentski rad prema popu, danceu i drugim formatima. Dussanova sve te godine rada okreće prema repertoaru koji hrvatska publika već poznaje.

Prve pjesme projekta predstavljene su početkom 2026. Među njima su bile „Moja prva ljubav“ Darka Rundeka, „Ne daj“ Natali Dizdar i „S vremena na vrijeme“ Mladena Bodalca. Aquarius Records tada je najavio koncept od 30 domaćih hitova pretvorenih u bossa nova verzije, uz plan da se materijal promovira u paketima od po tri pjesme.

Takav način objavljivanja nije slučajan. Trideset pjesama teško je istodobno predstaviti publici kao trideset zasebnih singlova. Dusper je objasnio da projekt više doživljava kao veliku playlistu nego kao klasičan album i da je upravo zbog količine materijala odabran format od tri singla. Svaki takav paket može spojiti izvođače iz različitih razdoblja i privući različite dijelove publike, dok se istodobno gradi prepoznatljivost imena Dussanova.

Album je dobio i koncertni oblik. Dussanova je 21. ožujka predstavljena u zagrebačkom Petom kupeu kroz Hommage Collective i velik koncertni sastav. U najavi projekta govorilo se o bendu od 14 ljudi i gostujućim izvođačima, dok su nakon koncerta među sudionicima spominjani Vladimir Kočiš Zec, Ilan Kabiljo, Jurica Pađen, Neno Belan i Kristijan Beluhan.

Projekt se nakon vokalnog albuma počeo širiti i na instrumentalne verzije. Dusper je od početka najavljivao da će uz vokalne snimke izlaziti instrumentalne interpretacije u kojima instrumenti preuzimaju ulogu vokalne melodije. Tako je, primjerice, instrumentalna verzija „Kad nema ljubavi“, s Vojkanom Jocićem i gostovanjem Yogija Lonicha, objavljena 19. lipnja 2026.

To mijenja način na koji se može gledati cijeli projekt. Dussanova nije samo album obrada poznatih pjesama. Postoji vokalna verzija kataloga, zatim instrumentalna linija izdanja, koncertna izvedba i model objavljivanja u manjim paketima. Dusper je već u ožujku govorio i o mogućnosti autorskog albuma u tom zvuku te o još trideset obrada nakon prve kolekcije.

U tom kontekstu novi fokus na Songkillerse, TBF i Ilana Kabilja funkcionira kao mali presjek cijelog koncepta. Songkillersi predstavljaju melodijski i groove orijentirani pop, funk i soul kraja devedesetih. Ilan Kabiljo vraća priču u razdoblje hrvatskog dancea i u vrijeme kada je Dusper već bio neposredno uključen u produkciju pjesme. TBF donosi Split, hip-hop, društvenu satiru i dvijetisućite. Tri pjesme nastale su u različitim okolnostima i zbog različitih razloga ostale u kolektivnoj memoriji, ali u Dussanovi završavaju za istim zamišljenim stolom.

„Tako volim što te znam“ u novom aranžmanu može se osloniti na toplinu melodije i ljubavni tekst. „Kad nema ljubavi“ iz dance konteksta prelazi u mekši, akustičniji prostor u kojem se više čuju melodija i harmonija. „Smak svita“ djeluje drukčije jer njegova snaga leži u sudaru sadržaja i glazbenog raspoloženja. Upravo zato paket od tri pjesme dobro objašnjava Dusperovu metodu. Nije pronašao jednu produkcijsku formulu i primijenio je trideset puta. Svaka pjesma prvo mora pronaći način na koji njezina melodija može živjeti unutar bossa nova ritma.

Tu se otvara i zanimljivo pitanje što zapravo čini hit prepoznatljivim. Ako pjesmi promijenimo bubanj, bas, harmonijski tretman, instrumentaciju i opći karakter produkcije, a publika je i dalje prepozna nakon nekoliko sekundi, tada se vidi koliko njezin identitet počiva na melodiji, vokalu i tekstu. Dussanova je u tom smislu i veliki praktični eksperiment s domaćim pop katalogom. Trideset pjesama iz različitih desetljeća prolazi kroz isti osnovni žanrovski okvir, pa se može čuti koje skladbe lako prihvaćaju novu harmoniju, a kod kojih upravo napetost između originala i novog aranžmana postaje najzanimljiviji dio izvedbe.

Dusper pritom ne skriva da je cilj i jednostavno ugodno slušanje. Projekt je zamislio kao svojevrsnu „feel-good“ playlistu kroz koju se može putovati kroz različita razdoblja domaće glazbe bez naglih produkcijskih prijelaza između desetljeća. Pjesma iz devedesetih tako može stajati uz pjesmu iz dvijetisućitih ili noviji pop singl jer ih povezuje isti aranžerski svijet.

Možda je upravo zbog toga naziv Dussanova precizniji nego što se na prvi pogled čini. Dusper sam pravi razliku između brazilske bossa nove i onoga što radi. Ne pokušava tvrditi da hrvatske pjesme jednostavnim premještanjem u određeni ritam postaju autentična brazilska bossa nova. Njegov izraz „Dussanova“ označava vlastiti aranžerski model nastao iz tog žanra. Time si ostavlja dovoljno prostora da u pjesmama zadrži elemente originala, koristi suvremenu studijsku produkciju i uključi glazbenike iz različitih tradicija.

Nove verzije „Tako volim što te znam“, „Smak svita“ i „Kad nema ljubavi“ zato vrijedi promatrati kao tri poglavlja iste puno veće priče. Jedna vraća Duspera Songkillersima s kojima je radio još devedesetih. Druga uzima jednu od prepoznatljivijih TBF-ovih satira i stavlja je u gotovo suprotno glazbeno raspoloženje. Treća producenta vraća pjesmi na kojoj je radio prije više od tri desetljeća.

Između originalne produkcije „Kad nema ljubavi“ i njezine Dussanova verzije prošao je gotovo cijeli profesionalni život jednog producenta. U međuvremenu su se promijenili studiji, tehnologija, način distribucije glazbe, radio, diskografija i navike publike. Pjesma je ostala ista dovoljno dugo da je se može ponovno otvoriti i s njom napraviti nešto sasvim drugo. Upravo na toj ideji počiva cijela Dussanova: domaći katalog ne mora postojati samo kao arhiva originalnih snimki. Pjesme se mogu ponovno odsvirati, rastaviti i sastaviti, a da pritom ostane jasno zašto ih publika pamti.