Što ostaje od doma kada ga morate napustiti? Ovaj nagrađivani film donosi osobnu priču o izbjeglištvu

Neke priče o ratu završavaju datumima, potpisanim sporazumima i povratkom svakodnevnog života, dok druge ostaju prisutne desetljećima u sjećanjima ljudi koji su morali napustiti svoje domove. Upravo takvim iskustvom bavi se „Pour the Water as I Leave“, nekonvencionalni film bosansko-američke redateljice Daniele Repas koji nakon međunarodnog festivalskog puta stiže pred regionalnu publiku.

Film će regionalnu premijeru imati 15. kolovoza na 32. Sarajevo Film Festivalu, nakon što je svjetski predstavljen na 64. Ann Arbor Film Festivalu, jednom od značajnijih festivala posvećenih avangardnom filmu. Ondje je osvojio nagradu za najbolji plesni film, što posebno odgovara njegovoj hibridnoj formi koja spaja elemente animacije, dokumentarnog i igranog filma te suvremenog plesa.

Iza nekonvencionalnog filmskog jezika nalazi se izrazito osobna priča. Daniela Repas imala je jedanaest godina kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini, a s petnaest je postala izbjeglica. Sljedećih deset godina njezin život obilježila su preseljenja iz jedne zemlje u drugu, izbjeglički kampovi i birokratski sustavi kroz koje prolaze ljudi koji pokušavaju iznova izgraditi život nakon prisilnog odlaska. Upravo je to iskustvo postalo polazište filma, ali njegova se perspektiva ne zaustavlja samo na autobiografiji jedne autorice.

Radnja se vraća u 1993. godinu i smještena je u Lukavac, rodni grad redateljice. U središtu su dvoje ljubavnika koji pokušavaju pobjeći iz Bosne, dok se njihovo putovanje razvija kroz snoliku izmjenu stvarnosti, sjećanja i traume. Repas pritom koristi igrane prizore, animaciju, arhivske materijale, dokumentarna svjedočanstva i koreografirani pokret kako bi iskustvo rata prikazala iz perspektive onoga što ostaje nakon neposredne opasnosti.

Upravo je način na koji film pristupa sjećanju jedan od njegovih zanimljivijih elemenata. Rat se ne prikazuje samo kao povijesna činjenica ili niz događaja koji se mogu kronološki rekonstruirati. Fragmentirane slike i pokret pokušavaju prenijeti način na koji traumatična iskustva nastavljaju postojati u ljudima, često izvan urednog slijeda vremena i racionalnog pripovijedanja.

Fiktivna priča pritom je čvrsto povezana sa stvarnim iskustvima. Protagonisti tijekom putovanja susreću sedmero stvarnih svjedoka iz tuzlanske regije koji danas žive u Sjedinjenim Američkim Državama. Njihova svjedočanstva daju dokumentarno uporište priči i osobno iskustvo Daniele Repas povezuju s iskustvima ljudi koji su tijekom rata izgubili dom i morali započeti život negdje drugdje.

Redateljica je objasnila kako su njezine priče oduvijek bile povezane s bosanskim nasljeđem te kako je ovim filmom željela zabilježiti iskustvo egzodusa. Iako film proizlazi iz njezine biografije, u njegovo središte stavila je i svjedočanstva drugih ljudi iz Bosne, pokušavajući kroz njih sačuvati iskustva odlaska, otpornosti i ponovnog stvaranja osjećaja pripadanja.

Posebnu simboliku nosi i sam naslov filma. „Pour the Water as I Leave“, odnosno „Prospi vodu za mnom“, odnosi se na običaj poznat u Bosni i Hercegovini i drugim dijelovima regije prema kojem se nakon nečijeg odlaska na put prolije voda, uz želju da put prođe sretno i da se osoba jednoga dana vrati. U kontekstu izbjeglištva taj jednostavan ritual dobiva mnogo složenije značenje jer ljudi koji su odlazili tijekom rata često nisu znali kamo točno odlaze, koliko će izbivati ni hoće li se ikada vratiti.

Sarajevska projekcija zato nije tek još jedna festivalska postaja na međunarodnom putu filma. Nekoliko dana nakon regionalne premijere, 21. kolovoza, film će prvi put biti javno prikazan u Bosni i Hercegovini upravo u Lukavcu. Projekcija će se održati u Velikoj dvorani Centra za kulturu Lukavac u sklopu programa „Ljeto u Lukavcu“, čime se film simbolično vraća na mjesto iz kojeg proizlazi njegova priča.

U glavnim ulogama pojavljuju se Kylie Shea, poznata i po filmu „Magic Mike’s Last Dance“, te plesač i koreograf Karl Watson. U filmu sudjeluje i Whim W’Him Seattle Contemporary Dance, a koreografiju potpisuje Rena Butler. Originalnu glazbu skladao je Suad Bushnaq, dobitnik Hollywood Music in Media Awarda za rad na seriji „Secret World of Sound with David Attenborough“.

Međunarodni put filma već je pokazao da njegova tema nadilazi prostor iz kojeg je nastala. Nakon nagrađene svjetske premijere na Ann Arbor Film Festivalu prikazan je na festivalu ljudskih prava Movies That Matter u Haagu i na Portland Panorami u Oregonu. Posebna projekcija organizirana je i povodom Svjetskog dana izbjeglica u suradnji s organizacijama Pacific Refugee Support Group i Care Oregon.

Film je producirala Jessica Daugherty iz produkcijske kuće Shrine13, uz koproducenta Marca Orsinija iz Mojo Entertainmenta, dok su izvršni producenti Holly Anderson Levow, Gary Springer, Rob Shaw i Tsiu Ling Toomer.

Daniela Repas danas živi i radi u Portlandu u američkoj saveznoj državi Oregon, a njezin umjetnički rad obuhvaća crtež, animaciju, instalacije i film. U središtu njezina interesa nalaze se sjećanje, identitet i trauma, teme koje su snažno prisutne i u ovom filmu. Završila je MFA iz vizualnih studija na Pacific Northwest College of Art, a 2019. godine dobila je Princess Grace Award za film te je iste godine izabrana u IEFTA program za perspektivne redatelje sa svojim kratkim filmom „Dogs of Home“.

„Pour the Water as I Leave“ zato nije klasična rekonstrukcija ratnog iskustva niti film koji prošlost pokušava uredno zatvoriti u određeno povijesno razdoblje. Njegova je tema ono što se događa poslije, kada osoba prijeđe granicu, pronađe novu adresu i nastavi živjeti, ali dio iskustva odlaska nastavi nositi sa sobom.

U tom kontekstu i jednostavan čin prolijevanja vode postaje snažna metafora. Nekada je predstavljao želju za sretnim putem i sigurnim povratkom, a u filmu Daniele Repas postavlja mnogo složenije pitanje o tome što povratak zapravo znači kada se promijene i mjesto koje smo napustili i osoba koja mu se jednoga dana pokušava vratiti.